Datiram još od samog početka,
a čak ni svojom smrću neću završiti.
Tajna jedne duše – ostavši u njoj,
nikada nije ni postala istina.
Zarobljena, ostala je da čuči u duhu vremena,
noseći breme pitanja bez odgovora.
Želim je pustiti da lebdi,
da bude slobodna,
bez sputavanja.
Bez tijela koje je stvorilo lance oko nje
i zarobilo je poput zarobljenika.
Zašto ona?
Ona – jedino čisto, nevino, nepropadljivo.
Zašto je krijemo ispod naše truležne ploti?
Čemu? Čemu ljuštura i okovi od krvi i kostiju
u tom pohodu na nestvarno – stvarno.
Boli me fizički neizdrživo
koliko nju boli sopstveno,
osjećam je kako vrišti ispod ove kore.
A i ta kora, da li je to samo kamuflaža?
Ili neko dublje sredstvo do konačnog cilja?
Pitanja, i samo pitanja,
a tako daleko smo od odgovora.
Prastarim danima oni su traženi,
ali nikada nađeni.
Tajna. Kao veo ju je zaposjela.
I pitanje, još jedno.
Kako mi može pasti na pamet da sam slobodan,
ja – običan sklop muskulature,
koji u sebi krije nešto božanski divno poput
nje?
Zar je smrt jedini način da odlebdi u nepovrat,
u prostranstva slobode i sa sobom ponese
onaj ključni dio mene?
Mene iz mene.
Ne, ja nikada neću biti slobodan,
sve dok je posjedujem.
Moje tijelo prati njene otkucaje,
ali ne razumije nijedan.
Samo ih prati, bez smisla. A ona – pati.
Emanacija moje duše,
to je moja želja,
a ako je smrt jedini način da bude slobodna,
onda ispijam otrov,
obdukcijski rasporivši tijelo puštam je,
da lebdi slobodna i traga za istinom.
Možda, kada pročita stihove između redova
ponovo pohita u susret meni.
I nađe Mene u Sebi,
umjesto Sebe u Meni.
Možda i ja budem ona u njoj.
Jednom.
