Pravo da vam kažem,ne usuđujem
se u poslednje vreme da pišem ljubavne priče. Često i ne
volim da se sećam mladalačkih ljubavnih zanosa. Blokiran sam, zarobljen u pozi
starijeg čoveka, kom se ne dostoji da o lagodnosti ljubavnih treptaja
progovori. A stidljiv sam postao poslednjih godina kako intenzivno krotim čula
i ne dajem im oduška.To i ne liči na moju raspojasanu, renesansnu i Ju-hipi-rokenrol mladost u
sedamdesetim godinama. Postao sam uplašen, opterećen moralom koji se turobno
nadvio nad erotskim i čulnim treptajima moga srca tako da ih guši. Govorim sebi
da nije još došlo povečerje života, da eros vapi do poslednjeg dana za
ovaploćenjem u beskonačnom, u orgazmičkom i zanosnom ljubavnom spoju bića koja
se kroz čitav život traže da se učine jednim. E, onda mi traže da pišem
ljubavne priče po porudžbini. Tu stanem, pa se malo zamislim, pa zaključim da i
nije to tako loša ideja. Možda sam previše zategao strune, kako je jednom davno
govorio Sidarta. Možda ih treba malo popustiti i dati mogućnost da se iz
sećanja izvuku sve one ljubavne priče koje sam doživeo, ili pak one koje sam
čuo od prijatelja, gde sam bio svedokom. Ili pak one priče koje treba
dopričati, koje i nemaju neku sadržinu, već treba malo dati boje, malo mirisa,
a malo i strasti. Što da ne? Priče uvek treba da budu blago erotizirane, pa
makar i kad su po porudžbini.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
