Gledam kako posvećeno
i strpljivo pratiš njegov rad i stvaranje godinama. Predlažeš šta mu je činiti,
pratiš njegovu rečenicu, junake. Kopaš i rukama i nogama, sve radiš da izbegne
potresnu sudbinu palanačkog pisca.
– Uporna si – kaže mi juče
dok smo ispijali drugu kafu u Atini pričajući
o svemu i svačemu, i kad sam ga iznenada upitao kako si ti. Do nas je dopiralo na
momenat falš pevanje uličnog svirača koji je sebe pratio na gitari koju, moram
da priznam, nije loše svirao. Njegov povremeni falš je zaglušivalo zveckanje novčića koji su prolaznici
ubacivali u kartonsku kutiju koja je bila postavljena na pločniku ispred njega.
Pevao je Let mi down easy. Ako je to
bitno uopšte. Mislim, šta je pevao.
– Elem, ponekad i
dosadna. Da, to je rekao da si ponekad strašno dosadna, i da ga smaraš kad
njegovu tvrdoglavost pokušavaš da preobratiš u kvalitet za kojim kako on kaže,
vapi svet.
– Da, žene umeju
da budu dosadne i nikad ne znaju kada treba da ćute – rekoh tek da
nešto kažem.
– A ti, ti zaista
nisi obična žena, kad imaš energiju da ljubavlju oblivaš dane, da se nesebično
daješ uprkos nevoljama koje te ponekad pohode.
Ljubav je
beskraj koji se pretače u reči, rečenice u tekstove koji postaju, lek za
usamljene i neshvaćene, u tekstove koji zrače vedrinom, smislom i optimizmom.
Pogled uranjam u svoj kratki espresso i razmišljam da ti on ponekad nije
dorastao, jer on ljubav pretače iz ličnog u opšte.
Osećaš njegove
strašne pobune pritiv grubosti što unižava lepotu koju priziva u svojim
pesmama. Stalo ti je do njegovog izgleda više nego njemu samom. Daješ mu se do
kraja bez rezerve. Spremna si da živiš njegov život umesto svog. Izranja mi iz
sećanja naš slučajni susret od pre mesec dana kod Futoške pijace. Bilo je
sunčano nedeljno jutro. Koračala si žurno, u gužvi, sa torbom punom povrća, zadihana
i rumena. Ćerka si, žena, majka. Naizgled,
kao da nemaš mnogo veze sa onom osobom kakvom te je on u literaturi
projektovao. Otkrivam da je to dobro za sve. Lepo je posle toliko godina videti
nečiju inspiraciju sa torbom punom povrća, zadihanu i rumenu kako žuri kući da
skuva nedeljni ručak. Gledam te u mislima dok pričaš o njemu, o
njegovim problemima i strahovima. O tome da ga ne razumeju, da je neshvaćen… I
vidim, ljubav. To me fascinira, to me podstiče na nežnu zahvalnost i
priznajem da divna si. U njegovo ime.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
