O
ljubavi svi pišu, i svi je traže i vape za njom. Čitav svet je postao jedan
ogromni krik za ljubavlju. Sve oko mene se vrti oko ljubavi: i priroda, i
ptice, i ljudi, i predmeti, čak i oni obični za po kući. I u meni
ponekad sve kuva od ljubavi koja menja lica i kakvoću prema energijama
koje je pokreću i teraju da se oglašava i manifestuje ponekad i svojim lepotama
i šašavostima. Često mi prijatelji govore da treba više da pišem o ljubavi, da
ja to treba da činim, da bi iz mojih usta želeli da čuju, i iz mog pera
pročitaju blagost i lepotu koja je proizvod dugo skrivanih i potiskivanih
ljubavnih osećanja. I ja se dobro zamislim, a odmah potom zabrinem kad sagledam
bezizlaznost i ćor sokak u koji tražeći predmet moje ljubavi upadam i kao u
živo blato tonem sve dublje i dublje. Vidim da moje emocije nisu nimalo
jednostavne, otkrijem da sublimacijom iskustava protivurečnost pisanja
i življenja ljubavi imaju kratak spoj, da varniče kao gole žice i često
proizvode udar koji ume da protrese čitavo moje biće.
Šokiran i omamljen udarom, kao po diktatu, beležim
reči ljubavi voljenom biću. Činim to grozničavom brzinom, a sve u želji da mi
što ne promakne, da se koja reč ne izgubi, da se ne zaturi. Pristajem na
retoriku patetike i običnosti koja se kroz toliko novokomponovanih i površnih
usta iskazivala. Pristajem na jezik ružičaste televizije i beležim, beležim u
zanosu i želji da se iskažem, da se umilim mojim prijateljima. Probudim u
sebi dugo potiskivani melodični narcizam koji se očituje u ritmu teksta, u
idiomima, u prežvakanim i kompromitovanim rečima. U sebi nalazim
opravdanja i govorim da su moja osećenja često dublja, moćnija i snažnija
od vokabulara koji mi kao slovna gruševina izlazi iz pameti. Da i pored
želje da sve kažem, u meni ostane po neki delić neizrecivog.
Video
sam da misli i jezik nemaju dovoljnu snagu da izraze pojedine osećaje, da
razobliče sva uzbuđenja. Jedno vreme sam pravio nove reči, izmišljao jezik da
bih se izrazio i oslikao dejstva ljubavi koja proističu iz moga srca. I to mi
se činilo kao dobra šifra da ugodim kako prijateljima tako osobama koje su
me potakle kako na ljubav tako i na moje uzvišene stilističke
zahteve pisanja o njoj.
Međutim,
ljudima se to nije dopadalo. A ni osoba kojoj sam namenuo pisanje, nije se
prepoznala i moja želja da uzvisim i izdignem moju ljubav i pisanje o njoj na
poetski i retorički pijedestal, bila je uzaludna. Džaba sam se trudio kad
moj šifrovani, od kovanica i simbola sastavljeni, jezik nije razumljiv. Trebao
sam ga dešifrovati i prevesti na obični, površni, pomalo pučki i sada
zloupotrebljen od strane tabloida i novokomponovane industrije pisanja o
ljubavi, jezik. To mi se nikako nije dopadalo, ali sam ipak progutao knedlu kao
što činim kad mi se mnogo toga u stvarnosti ne dopada i rešio da baš kad moram
i kad je nužda govorim pisanjem uzvišene i svete reči ljubavi pomalo biranim,
a ipak svakodnevnim jezikom. Ali ne često.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
