Zoveš me

Zoveš me telom otvorenim, mamiš vrelinom i pohotom moju narativnu kaluđersku stidljivost. Izazivaš na dvoboj vokale i konsonate u postelji od svile pripremaš ring, a pre toga u mračnoj šumi kraj vode što ljeska dvoboj si spremila. Oružje su bili znaci interpunkcije. Ti si u ruči držala uzvičnik, a ja upitnik. Tačke i zarezi su bili svedoci. Slike su se smenjivale kao u filmu. Ti si bila vokal, ja konsonant. Ti si držala uzvičnik beli, ja upitnik crni. Nebo je bilo pred kišu. Htela si prvo reč, prihvatio sam spoj i bi reč. Potom si htela sintagmu i desila se sintagma. A onda si rekla kako bi lepo bilo da bude rečenica. I bi rečenica lepa sa subjektom i predikatom i sa veznicima i glagolskim dodacima. I to je bilo dobro, ali bilo ti je malo htela si ako može fragment, i desio se. Poetičan, melodičan, sa jakom ali lepom emocijom, bilo je prekrasno, ali nije ti bilo dosta. Htela si priču. Posebnu priču gde bi junaci bili mi vokali i konsonanti i nasta priča i postasmo junaci, još neopričani junaci. O, Bože, kako si samo bila otvorena pohotljiva i nezajažljiva kao ni jedan vokal koji sam do sada upoznao. Još, vikala si, još da se priča produži, da se radnja razvije u još slika da se unese još energije i emocije da se desi jedan moćni i veliki roman, o ljubavi između vokala i konsonata o njihovom rvanju po belini papira koji je krevet, ring koji je mračna šuma gde se dešava dvoboj kraj vode što se ljeska.


Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče