– Ovo sam kao dečak krajem šezdesetih
slušao u parku preko zvučnika, pošto klinci nisu imali prava da ulaze u
prostoriju omladinskog doma odakle je
Jednooki Džek (u igri mu je izbijeno oko) baratao gramofonom, pojačalom i pločama – rekao je
gledajući negde u daljinu i njegov prijatni bariton kao da se stopio sa
melodijom koja je dopirala sa TV-a.
Promeškoljila
se u njegovom zagrljaju i upitno podigla obrve.
– Imao sam desetak
godina, sećam se… Te
jeseni je moj brat bio u nekom pobunjenom i mangupskom fazonu. A iduće godine
mi je umrla baka. Moj drug Slobodan i ja smo stajali kraj zvučnika i slušali pesmu
Kuća izlazećeg sunca, i maštali o
nekim kućama koje smo videli na filmskom platnu pošto tada još nismo imali TV u
kući.
– Šta je bilo posle? – pitala
je.
– San nam je bio da jednoga
dana mi budemo ti koji će imati ključeve od omladinskog doma. Da budemo ti oko kojih će devojke trčkarati
vući ih za rukav da im puste po neku od pesama koja se njima sviđa.
Nasmešila
se.
– To je bilo vreme kad su duge kose muškarcima branjene i
kad je lokalni policajac opominjao mladiće da ne nose Beatles frizuru. Komunisti, kao
avangarda, su pokušavali da utemelje u glavu omladine svoje vrednosti i svoje
ideje. Ja sam još tada znao da ću nositi dugu kosu i da ću nositi bradu, ali
trebalo je sačekati nekoliko godina da mi izraste.
–
I? – pitala je jedva čujno.
–
Šta i?
– Pa... šta je bilo posle?
Ćutao je par minuta i bore kao da su se dublje usekle na
čelu.
– Pa ništa…izrasla mi je brada.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
