Tog
popodneva, dok je sunce kao stepeništem silazilo na zapad, a aprilska svežina
se mešala sa mirisom napupelog rastinja u Dunavskom parku, hodali su, nogu
pred nogu, i razgovarali tiho, kao nikad u životu, Laki i Lana.
U
stvarnom životu, koliko ja znam, nisu postojali, osim u priči, u virtuelnom
sećanju na ono što se nikada i nije desilo.
On
joj je, dok su zagrljeni šetali, priznao da mu se nešto muti u glavi i da nije
siguran da li je u pitanju neka zakasnela emocija ili, pak, stvaran osećaj
ljubavi. Ona ga je nežno gledala pravo u oči i objasnila mu da ona želi da
veruje kako je u pitanju stvaran osećaj ljubavi prema njoj.
Sedeo sam na virtuelnoj klupi nedaleko od staze kojom su
prolazili zadivljen Laninom lepotom i nežnoću sa kojom je izgovorila Lakiju
svoje duboko uverenje. Meni je malo smetala Lakijeva muška neodređenost i
površna lukavost. Kako ga je samo nežno gledala. I poželeo sam da skočim da mu
lupim šamarčinu i kažem: Budalo, zar ne vidiš koliko te devojka voli. Nisam
skočio, jer znao sam da to i ne vredi puno. Laki je bio krupniji i jači od mene, mogao sam da dobijem
po fanfulji.
I
pošto sam bio ljut, odlučio sam da, ipak, nešto uradim. Rešio sam da iskažem
moje veliko neslaganje. Demonstrativno, kao panter, iskočio sam iz priče.
Laki i Lana su nastavili da šetaju parkom, a sunce je kao stepeništem silazilo
na zapad.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
