– Hampton
Court Palace ,
London .
Igrala je u njoj rečenica
kratka, odsečna, sve je nekako govorilo drugačije.
Tu je već godinama i tek sad je
našla vremena da prođe palatom i ne samo to, već da svoje vezenje goblena koje
je nastalo iz usamljenosti i potrebe za tihovanjem, lepotom i da svoju
kretivnost iskaže i gledanjem remek dela pravih majstora usavrši i
nadogradi.
Dve trećine života je u Londonu
i prija joj. Sve je bilo u njenom životu onako kako je želela i zamišljala. Danas
je baš sve onako kako joj se najviše dopada. Za sebe nikada nije tražila mnogo,
ali nikada se i nije davala i predavala kako glupim situacijama tako nevažnim
prijateljstvima, a ni muškarcima koji nisu imali onu, kako je ona cenila, preko
potrebnu plemenitost duha i lepotu i skladnost tela, a uza sve energiju i
emociju koju nije nikada doživljavala kao uzbuđenje, već je tražila ljubav.
Naravno da se davala i predavala, ali nije gubila glavu i u svemu je tražila
smisao, onaj romantični i tajnoćuti koji se nosi od mladosti, koji se iz kuće
nosi, koji je lagana i setna arija harmonike njenog pokojnog oca.
Danas je stajala kraj jednog
goblena koji je Henri VIII poručio za svoju palatu i koji je rađen preko deset
godina i nosio je u sebi svilom rađenu biblijsku priču koju ona nije umela da
dešifruje. Nikada je nije u mladosti privlačila crkva ni Sveto pismo. Nije
rasla u okruženju gde se to uvažavalo. Roditelji joj nisu bili religiozni u
onoj meri, a u školi posle rata kad je ona bila đak u pedesetim i šezdesetim
godinama, nije bio trend da se crkva uvažava. Pred tim remek delima stoji već
danima u palati Henrija VIII koji je bio poznat kako u istoriji Engleza tako i
čitavog sveta kao veliki sladostrasnik i
čovek koji se brzo, lako i na smrt zaljubljivao u mlade dame.
Tapiserije su trebale da budu
deo ornamenata i nečeg čime je želeo, pretpostavljala je, da zadivi svoje žene.
Čitav svet je preko filmova bio u prilici da upozna tog čoveka, i mnogo
filmskih verzija njegovog života je snimljeno. Nije čak ni pamtila ko su bili
reditelji i glumci, a nije joj ni bilo naročito važno. Bio je ovo trenutak kad
je svoju ličnu umetnost vezenja goblena želela da upotpuni posmatranjem,
učenjem i upijanjem sa nečeg što je bilo večno i sa čim se ona žela stopiti i
sjediniti u svome kao molitvi radu.
Za dvorac Hemton znala je da postoji
preko pola milenijuma, a ona je u Londonu već skoro pola veka i do sad nikad
nije uspela da pronađe slobodno vreme da se posveti otkrivanju njegove lepote.
Današnji dan je odlučila da mu posveti, da ga fotografiše zajedno sa svim
njegovim artefaktima, da ponese kako na fotkama tako i u sećanju sve ono što
oko kao čudesnu lepotu može da primi, a fotoaparat da zabeleži.
Stigla
je u ovaj grad sa nešto više od osamnaest godina. Tek je završila školu, i nije
ni mislila da će se u njemu toliko zadržati. Trebalo je samo da bude tu jedno
vreme, dok se nije stišala bura koju je za sobom ostavila u zavičaju. Da ona
zaboravi svoju veliku ljubav, da varoš zaboravi dugo prepričavanu priču o
banatskom Romeu i Juliji, da pronađe novo
određenje za svoj život i da se na nešto novo usmeri. Bio je to trenutak kao
kad vam se luksuzno pismo koje ste nekada davno poslali dragom biću u svet,
nenadano nakon mnogo godina vrati i vi sad ophrvani sećanjem nastavljate da
plovite i plovite do u beskraj.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
