Veče
je bilo toplo, Tisa mutna, a šetača na keju malo. Istrčala je iz stana i
panično krenula kejom prema stadionu. To joj je bila uobičajena večernja
maršruta za šetnju. Muž joj je ostao na terasi ćutljiv i zamišljen kao i uvek
kad dođu letnje vrućine o Petrovu danu i na licu je imao neki kiseli kez
neslaganja sa njenim večernjim izlaskom u šetnju. Zvala se Rajna i imala
je malo više od pedeset godina. Radila je u državnoj upravi veoma odgovoran
posao. Bila je poslovan, savestan i za primer činovnik.
Prota Jovan je sedeo u
civilnoj garderobi na klupi i pušio svoju poslednju, za to veče, cigaretu. Kad
ga je spazila, Rajna mu se ljubazno javila i odmah, kao iz rafala, krenula
priču o deci, majci, mužu, o poslu, i o svemu što joj se dešavalo toga dana.
Prota ju je slušao i samo je potvrđivao njenu priču klimanjem glave. Ona je u
uzbuđenju sama sebi i postavljala pitanja i na njiih odgovarala. Sijalica kraj
nih je žmirkala, a Rajna je kao na ispovesti pričala svoju jadikovku i
povremeno je prelazila dlanovima preko golih ruku onako prosto nesvesno
braneći se od komaraca.
Prota Jovan prosto nije
mogao da dođe do reči od nje, a kad je ona najzad stala, on je mudrački, da
zaključi, rekao:
– Da bi se živelo, treba imati mnogo ljubavi.
Ta
rečenica je bila kao okinuta kapisla na barutu za Rajninu dalju ispovest pa je
krenula:
– Eto, meni čitavog života nedostaje ljubavi. Imam utisak da ću umreti željna
ljubavi. Ni muž me nikada nije dovoljno voleo, ni majka koja je uvek samo
gledala moga brata, ni deca me nisu volela, ni ljubavnik sa kojim sam bila u
vanbračnoj vezi petnaest godina me nije dovoljno voleo, već je samo pravio
ljubomorne scene.
Poslednjih
nekoliko rečenica je izgovorila u jednom rafalu pričanja i na kraju je
zaključila:
– Da, oče proto, na mome spomeniku kad umrem treba da piše Umrla željna
ljubavi.
Prota
Jovan je poželeo da joj odgovori, ali se ona usplahirena od izgovorenih reči, u
naletu zahvaljivanja za razumevanje, izgubila u pravcu stadiona. Prota Jovan je
još nekoliko trenutaka gledao za njom, a onda je zgazio đonom sandale dopušenu
cigaretu, pa je potom podigao i bacio u obližnju kantu za smeće. Još jednom je
pogledao u pravcu u kom je Rajna prosto odlepršala, prekrstio se i lagano
krenuo kući na počinak.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
