Vladimir Bajić: „Užas koji prija”


Uvek kad se povede reč o prvim knjigama pesama, kao urednik osetim dvojako uzbuđenje. Prvo, jer se od novog i javnosti nepoznatog autora očekuje otkrovenje talenta i autentične poetske energije koja stremi da se uzdigne u nebesa. A drugo, jer je svaki novi pesnik potencijalni pesnički genije koji objavljivanjem prve knjige otvara svoj pesnički svet i preliva ga u beskrajnu reku književnosti.

„Užas koji prija” je prva knjiga pesama Vladimira Bajića koja je, vidi se, dugo nastajala u pesničkoj intimi i bez svesti da će baš sada i u ovom obliku biti objavljena. Pesme koje nalazimo u njoj su pesnikovi lični biseri koji su skrivani od očiju javnosti i koje je čitao veoma mali broj ljudi.

„Tih kao žal za umrlim gromom”, autor nas vodi kroz pesme i čitavu knjigu svojim svetom i otkriva nam istine i spoznaje, nadanja, razočarenje i ushićenja pesničkog subjekta. Pesme u ovoj knjizi pisane su uglavnom slobodnim stihom, a autor povremeno dodaje rimu, tako da osećamo melodičnost treperavih slika i raspoloženja kroz koja junak, tragajući za svojoj animom, prolazi.

Nema sumnje da se pred nama nalazi knjiga mladog i veoma talentovanog pesnika koji će tek ovom prilikom, jednom za svagda, stupiti na srpsku književnu scenu.

Vladimir Bajić je pesnik žara, mladosti i nadahnuća. On nam jednako lepo i iskreno peva i u slobodnom i u vezanom stihu. Njegova poezija je satkana od vatre i nemira, od želje da se nađe most, koji ova poezija u neku ruku i jeste, između stvarnosti i sna, između lepog i ružnog, između doborog i lošeg, raja i pakla, umetnosti i života. Vladimir svoje unutrašnje bure i previranja ispisuje jezikom čistim i ekspresivnim. On ponekad lamentira nad naopakošću sveta u kome živimo, sveta koji uglavnom ne razume našu potrebu da se stopimo sa njim, ali nikako ne sami, već sa animom, koja je stvarna koliko je i snoviđenje.

Ova knjiga odiše melodičnim trubadurskim emotivnim tonom. Ona je savremena i u trendu jednako koliko može i arhaično da zvuči. Vladimir Bajić dolazi na srpsku književnu scenu kao jedno novoromatičarsko osveženje koje ponovo u prvi plan stavlja ljubljenu dragu, animu, koja je zvezda vodilja, lepa i nedostižna na trenutak, koja je večna i koja je „užas koji prija”.