Naša bezvoljnost je slabost karaktera, pisao je Žigosani

Srce ume ponekad da bude zbunjeno, a razum ponekad zataji. Nemamo pravu reč da definišemo stanje u kome smo se našli. Idemo nekim putem, a da ne znamo ni kuda nas vodi, niti mi imamo jasnu predstavu gde bismo mi sami želeli da idemo. Zadihani smo od putvanja i umorni od lutanja, a ipak idemo u nepoznatom pravcu, vrludamo opčinjeni potrebom da se krećemo i onako duhovno blokirani, a da ne zamo zašto krećemo se do iznemoglosti putem koji ni naše srce ni naš um ne mogu da nam potvrde da je naš. Tek kad pređemo određeni broj kilometara, kad iskasamo neku putanju i kad se okrenemo, vidimo da smo uzalud trošili energiju, da smo se zaludno spoticali o sve prepreke na putu i krvarili naše noge i to nas malo uzdrma i povrati sebi. Danima smo bili bezvoljni i po inerciji smo se kretali. Tek kad uvidimo zabludu, biva nam jasno da je naša bezvoljnost slabost karaktera koji, od kad znamo za sebe, želimo ispaviti i upraviti prema nekom samo nama znanom idealu. Poželimo se vratiti natrag sebi i tada shvatimo da je jedini trag u kog se možemo pouzdati ono što smo putujući zapisali.

Po zapisanom i zabeleženom otkrivamo koliko nas je život odvukao na neku stranu koju mi ne želimo prihvatiti kao svoju, a ipak smo išli. Putevi i stranputice se često isprepletu sa raznoraznim putićima i mi se kroz sve te lavirinte batrgamo sa nadom da ćemo uspeti da se ipak izvučemo na pravi put i na ono što smo mi sami. Ali nekad naše lutanje traje danima, mesecima, godinama i svo vreme gajimo nadu da ćemo se ipak izvući na neki volšeban način, da ćemo prekinuti to trošenje u prazno i bez pravog i punog osećanja kako vam srce svojim veselim titrajima može dati. Kad nam je um ispunjen zadovoljstvom i kad verujemo da smo složili sve kockice u mozaiku našeg života.

Pisao je u svom dnevniku Žigosani budućem i nepoznatom čitaocu ne sluteći da će njegov dnevnik jednog dana pasti u moje ruke.