ŠAKA MRAKA
Žena sam
moje su ruke
karike
koje vezuju
uglove hladnih odaja
i u domih pretvaraju
beton sam, zid
oslonac
gde oni koje
volim menjaju poraze za pobede
moje molitve Bog
uslišuje
dok puštam vetar
u njihova jedra
kao magija su
grudi moje,
na njima oni
koji su iz srca izašli
glavu naslone i
ozdrave.
Ponekad, čini mi
se
da sam samo komad
zelenog drveta na vatri
koja sprečava da
ostali ne sagore.
Na kraju dana
kada se svi povuku u svetove svoje
postajem
usamljena stabljika u pustinji
koja fatamorganu
sanja
blesavi pajac
koji suze osmehom skriva
sanjar koji bi
svojih pet minuta i šaku mraka
da svojoj tuzi
otvori njedra i zagrli je:
„Oh moja tugo, moja
drugo”.
Nije ovo žal za
mladošću koja u nepovrat ode
već čežnja, što
srce mi ludo još uvek zadrhti
za ukusom lude
želje na usnama
pa pogled mi
postaje razuzdan i gladan
zbog netaknutog
neba u mojim očima
nešto u srcu se
zaustaviti ne može
odćutano, potisnuto,
nekazano
zacvili, zareži,
zavapi,
da izađe bi,
neće da se skriva
dok bol postaje
olovka
osećam u mraku
da živa sam, živa!
A sutra, kada
jutro novi dan probudi
život s novim iskušenjem
zavreba
niko neće znati,
ni slutiti neće
da ovom gladnom
srcu vučice
samo malo, malo
nežnosti treba.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 8. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Više o knjizi: