VRTLAR U ROMINGU
nasukan u poznom
avgustu, ranog jutra
kao u ranoj jeseni,
carske sam begonije zalivao
i kosio travu u vrtu,
pred sušom klonulo je već
neko retko bilјe i
razvejavalo trunje po ilovači
znači, još jedno leto ne
stigoh da odškrinem plave dveri
i krenem napred, premda
tačno je:
s vremena na vreme svi
posumnjamo u sve,
ali, u poslednje vreme
to činim sve vreme
a sećaš se, bejah grandoman
iz Halikarnasa i Gize
zavitlavah Semiramidu
visećim saksijama,
a sada sam smeteni
vrtlar naoružan metaforama
iz kojih se prepoznaje
gnev zbog zaludnog traganja
i sarkastični
razmetlјivac aoristom,
dok kvasih stopala u
moru osrednjosti koje penuša po
trotoarima ove zemlјe
revnosno gledah kako se
suši ukrasno bilјe, list po list,
mani aorist, verovao sam
ti kada si govorila
da je sveta iskra prijatelјstva
i lјubavi u slušanju
ali, odavno te više ne
čujem
i malo sam lјut što je
tvoja galaksija tako slabo pokrivena
baznim stanicama,
tek da oslušneš ovaj
nagoveštaj elegije o klonulom bilјu:
o trnju, o trunju,
o smilјu, o bosilјu,
o minijaturnoj memorijskoj
kartici, oblika trepavice
na kojoj je čitko
zapisan ceo naš život
sinoć sam neke čudesne
pesme pesnika iz Pojezne
i Armstrongovu trubu
jedva preživeo uz pomoć voćnog vina
i tvojih umirujućih
reči:
… a naše, naše je samo
da sazdamo
tri zraka sunca u
nečijim zenicama…
tako si bar govorila dok
smo tragali za značenjima
jaspisa i rodonita,
naoružani osmehom,
ubeđeni da sve je samo
igra
i ovo nije pesma
komična je igra gluvih
telefona, od koje pucaju opne.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 8. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Više o knjizi: