PJESMA O
PREDRATNOJ LJUBAVI
Ne kaže se
sretan
nego srećan,
uvjeravao me,
jer bila bi
inače sreta,
a ne sreća, zar
ne?
Pa smo se onda
smjelo smijali,
pa smo se malo
smeli smejali,
pa smo se
izgubili,
pa smo se
zavejali.
E, moj davni
Dragi,
bi li i sad bilo
važno
je li tuga ili
tuža
kad smo
tužni
nepovratno?
I bismo li se
opet
ko drugovi
udružili,
bismo li se
razumeli
ili bismo se
kužili,
bismo li se još
jednom
ko ljubavnici
sljubili
tijesno,
najtešnje
uz šiljatu
ogradu
Botaničkog vrta,
između magnolije
i japanske
trešnje?
Ili bismo, poput
zvjeri,
jedno u drugo
zvjerali,
jedno drugo
mjerili,
jedno drugom
zamjerali
živote koje smo
krvarili,
svatko na svojoj
strani
nazubljenog zida.
kojim su nas
ogradili.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 8. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Više o knjizi:
