Radovan Vlahović, književnik i direktor Banatskog kulturnog centra (BKC) iz Novog Miloševa, prvog privatnog kulturnog centra u Srbiji, dobitnik je nagrade "Sunčani sat".
Nagradu je dobio kako za književno djelo, tako i za podsticaj literarnog stvaralaštva mladih, a ista se dodjeljuje u okviru jubilarnog desetog Festivala poezije mladih pjesnika "Mašta i snovi" u organizaciji Centra za kulturu "Sirmijumart" iz Sremske Mitrovice.
Uz ovu nagradu Vlahović je u proteklih pet mjeseci, kako je obavijestio javnost, kao otpor i pobunu pandemiji, objavio čak pet svojih knjiga. O novim knjigama i pomenutoj nagradi stoga ovaj književnik govorio je za "Nezavisne".
NN: Kakav je uopšteno Vaš odnos prema nagradama, pa i prema nagradi "Sunčani sat"?
VLAHOVIĆ: Kao i sve pisce, nagrada me je obradovala i oradostila. Verujem da smo, na sličan način, i mi iz BKC-a oradošćavali druge pisce i stvaraoce za decu dodeljujući nagradu i plaketu "Sima Cucić" brojnim autorima u poslednjih više od deset godina.
NN: Putem društvenih mreža obavijestili ste javnost da ste za proteklih pet mjeseci, kao otpor i pobunu pandemiji, objavili čak pet knjiga. O kojim se knjigama radi?
VLAHOVIĆ: Da, baš tako. Taj osećaj da je nemoćan i zarobljen na neki način čoveka goni da se protiv tog stanja buni i ja sam onda od mnoštva neobjavljenih tekstova koje imam prvo odabrao jednu grupu pesama i tako je nastala knjiga poezije "Bdenje nad smislom". Nakon toga sam odabrao dve grupe priča. Jednima sam dao naziv "Pun mesec i harmonika" i to su priče iz života koje liče na mini-reportaže iz svakodnevice. A druga knjiga priča nosi naziv "Sve je u glavi" i poetički i narativno je složenija, a i tematski je ujednačenija. Sledeća knjiga nosi naziv "Dopisnice za Nikassa". U pitanju su kratki putopisi iz regiona i iz podunavskih zemalja. Na kraju, peta knjiga nosi naziv "Paterica" i predstavlja zbirku kratkih putopisnih zapisa sa mog boravka na Svetoj Gori i u manastiru Hilandaru.
NN: U Vašoj biografiji piše da ste od 1983. do 1986. na Fruškoj gori, u Krušedol selu, živjeli svoju primijenjenu filozofiju življenja koju ste nazvali "eksperimentalnim egzistencijalizmom". Koliko je pomenuta filozofija postala aktuelna za vrijeme ovogodišnje pandemije?
VLAHOVIĆ: U mladosti se umetnik, a pogotovo pisac, okušava, kako kroz različite poetike, isto tako i kroz različite životne i egzistencijalne situacije. Sve je u mladosti lako i sve se čini izvodljivim i imate utisak čak i da je sve moguće, a onda se tokom života trošite kako sa idejama tako i sa telesnom snagom i vidite, kad dođete u neke godine kao ja, da su zanosi srca i ambicija nekada bili prejaki da bi mogli dugo da traju. Ovog korona proleća potvrdio sam moju filozofiju življenja u prirodi, gde sadejstvuju književna i literarna egzistencija zajedno sa samoodrživim radom i razvojem u prirodi, za razliku od mojih kolega pisaca koji žive na sedmom spratu i brinu u vremenu zabrana kako da prehrane porodicu. Dakle, živeti u prirodi, imati svoju biblioteku i svoju baštu znači, bar za nekoliko nijansi, učiniti svoju, kako duhovnu tako i fizičku izvesnost sigurnijom. Za mene živeti znači stvarati, a kroz poslednjih više od 40 godina, koliko se bavim ozbiljno književnošću, ostalo je iza mene puno umetničkog krtoga koji će, verujem, jednom neko srediti i dovesti u red. Tako sam ja načeo jednu veliku kamaru sa tekstovima i ove godine kao otpor koroni objavili smo pet mojih knjiga.
NN: Danas vodite Banatski kulturni centar. Koje su najvažnije knjige koje ste objavili i manifestacije koje organizujete u okviru istog?
VLAHOVIĆ: Izdavač je knjigama i manifestacijama koje pravi kao roditelj i često mu je teško da se odredi i kaže - ova knjiga mi je najvrednija ili pak ova manifestacija mi je najdraža. Meni je teško sada da se setim čak i zanosa sa kojim sam radio određenu knjigu ili pak manifestaciju, jer još dok je radiš, misliš na sledeću, na onu koja dolazi i tako do kraja života.
NN: Objavili ste oko 40 knjiga pjesama, priča, romana, eseja... Gledano sa današnje distance, bez čega ne biste mogli u književnosti?
VLAHOVIĆ: Poslednjih meseci nešto pobolevam i mogu ti reći, mirne savesti i iskreno, da jedino bez sebe ne bih mogao, a sve ostalo u književnosti bi se nekako dalo nadomestiti.
Milan Rakulj
