O petlovima i kopunima

 Od ranog jutra čujem kako kukuriču petlovi. U poslednje vreme i nisu tako glasni i orni kao što su bili u mom detinjstvu. Čuju se, ali ne tako goropadno i ponosno kao nekad, dok su pažljivo birani i selektovani da se za kuću ostavljaju. Vreme koje nas je ophrvalo svojim novotarijama učinilo je da i petlovi se isfele i da pod uticajem naučne selekcije i nemaju tako snažne i prodorne kikurike. Postali su, nekako, kao kopuni. A kopuni su bili oni petlovi koji su u sebi imali više osobina pilki i kokošaka. Dok su pravi petlovi koračali po dvorišti ponosno, samouvereno kao oficiri, kopuni su se nešto tumbali oko pilića, onako mekani i blagi, kao da su bili sanjivi čitavog dana. Kad bi nailazili pravi petlovi, graorani, pirgani, gološiljani, ovi su se sklanjali i odlazili sa bunjšta. Kopuni nikad nisu mogli da zglavno kukuriknu. I nije da nisu pokušavali, ali to nikad nije bilo ni čisto, ni snažno, i nije ni ličilo na kukurik. Kopuni su bili debeli i meso im je bilo meko, pa su se klali za živinski paprikaš u avgustu kad se žito ovrše. Oni su uvek bili gladni i kupili su zrna gde god koje nađu, a pogotovu oko kamara sa snopljem žita. Dakle, na njive sa strnjikom se nakon žetve vuklo đubre, a kad se đubre vuče sprema se ručak od petlova koji su kopuni. Tada se obično kuva paprikaš sa krompirom i mladim graškom, a za salatu se jedu krastavci i paradajz. Oni petlovi koji se ostavljaju za seme, da tokom godine gaze kokoške, ostavljani su za svaku godinu mladi i sveži i pri tom se vodi računa da nisu u srodstvu sa pilkama koje treba da pare. Stari petlovi se kolju za svece, ali tek od Božića iduće godine. A jedan se obavezno klao za sv. Iliju i to je bilo važno jer se verovalo - ako se stari peto zakolje te godine neće umreti gazda. U poslednje vreme, vidim, petlovi su se isfelili, i ne kukuriču kao nekad, a i gazde su se isfelile pa ne vode računa o živini onako kako pripada i sleduje. Naravno svi drže tovnu živinu, a tu i petlovi i kokoce liče jedni na druge. Svi su nekako kopunasti.