Pred oltarom

 Vukli smo seno u dve prikolice sa traktorom marke Hanomag. Bilo je leto, a komšija preko puta je rekonstruisao svoju fotografsku radnju. Crna ždrebad koju smo vezali na levoj strani štale su se uplela i jedno se udavilo. Na televizoru je stojala staklena flaša sa zrnevljem pšenice u koje je bila zabodena žuta, srednje veličine, slavska sveća. Selo je najednom živnulo. Ulice su bile prepune ljudi. Zvonila su crkvena zvona. Bio je izgleda neki praznik. I kako sam prolazio kraj hrama zavirnuo sam unutra. Kad ono, palileji su bili upaljeni, a pred oltarom je sedeo krupni bradati sveštenik u crnoj rizi, a oko njega su bili neki ljudi na tepihu ispred. Začudila me je ta neuobičajena slika za pravoslavne hramove, a pogotovu sveštenik koji baca neke kockice, i zajedno sa ljudima igra neku igru nalik jambu. U meni se nešto pobunilo, iz stomaka sam osetio stašni bes, hteo sam da podviknem, da ih ukorim, i podviknuo sam: Šta vi to radite? Kad mi priđe jedan čovek sa kačketom: Ništa gospodine, snimamo film, prekinuli ste nas, izađite napolje. I šta sam drugo mogao, već da kroz portu krenem ka mojoj kući sve jednako mrmljajući sebi u bradu da estetika i etika retko kada idu zajedno i u paru.