To što smo slabi ponekad prema bližnjima i nije neka novost. Prosto nam prija i obožavamo do ludila naše tihe tlačitelje. Sve to pravdamo emocijama, moralom i gomilom sitnih slabosti koje prikrivamo i potiskujemo kako od sebe tako i od sveta koji nas okružuje. Naša bolećivost je često proizvod kako lenjosti tako želje za samoponištenjem usled neodgovornosti pred onim najlepšim duhovnim i božanskim delom bića koje nosimo kao oslobođeni beskraj. Nose nam dušu i misli običnosti nametnute spoljnim svetom i mi im se predajemo krišom kako bi im udovoljili.