Jednom je, sećam se priče, moja majka vodila brata kao šestogodišnjaka kod sestre koja je živela na drugom kraju sela. Išli su pešice, a bilo je proleće. Staza je bila puna barica i lapavice od snega koji se naglo, kako to već biva u proleće, topio. Majka je držala brata za ručicu sve dok se on u jednom trenutku nije otrgnuo od nje i počeo da trči napred. Majka mu je dovikivala da pazi na vodu kako se ne bi pokvasio i pokaljao. Ali brat je nije slušao i ne samo to, već je i namerno gazio u svaku baricu i još je lupkao nogicom. I što mu je majka više branila i što ga je više kritikovala on je sve više i sve žešće terao po svome. Kad su stigli kod tetke, bio je je sav mokar. Pantalone su mu bile blatnjave, čak mu se i na licu videlo da se isprskao raskaljanom vodom. I nije mu bilo druge do da ga majka skine i da ga smesti u topli zapećak, a garderobu da stavi preko paorske peći da se suši. Pošto je bio u gostima, batine nije dobio, ali su ga one dočekale kad se vratio kući. Neposlušnost je ponekad i otpor prema onome ko nam savet daje. Često ga i ne uvažavamo dovoljno. Ponekad to i ne umemo kad smo mali i neiskusni, ali u zrelim godinama to je luksuz koji nam se često obija o glavu, a da toga i nismo spremni da se odreknemo..