Pozvan sam da svedočim o jednom vremenu, o jednoj generaciji koja se istopila, razvodnila i rasčinila u kovitlacu dešavanja u poslednjih trideset godina. Činilo mi se da je to lako, da je veoma jednostavno apstrahoviti i složiti slike u jedan, želeo sam, svečani album, u mozaik koji bi ličio na fresku što odoleva naletima i udarima novih vremena. Nisam naviknut na suđenja i sudije, a pogotovu ne na vreme kao predsedavajućeg u sudskom veću što pažljivo i sa nevericom prati sve iskaze. Optužena je genaracija kojoj pripadam. Na teret joj se stavljaju, propuštene šanse, nečinjenje, samozaborav u osrednjosti, i vapaj za hedonostičkom penzionerskom lagodnošću. Moje svedočenje je trebalo da priži krunske odkaze za oslobođenje od optužbe. Izazov je velik, a zadatak primeren mojoj duhovno ratničko odbrambenoj prirodi, kad se budi u meni ona prosvetljena lucidnost od koje neprijatelju zastaje dah, a prijateljima se kosa diže na glavi.