Kad sam već odlučio da moja književnost, mislim na onu koju stvaram, ne bude mojom voljom ubačena u arenu da se bori sa dobro izvežbanim i oprobanim gladijatorima književnosti, već da bude pretakanje, a kako je već stvorena od stvarnog, sanjanog, izmaštanog i pročitanog života, dakle, da bude pretakanje mog ličnog beskraja u božansku večnost, našao sam put kako da opstanem uprkos svim nedaćama koje me okružuju, da prihvatim prećutni sporazum sa mojim religioznim umom i da homo poetikusa i homo religiozusa, oslobođene praksisa racionalne trke ka vrhu, kroz tekstove i knjige, prinesem božanskoj umetničkoj večnosti, gde se učinci ne mere programiranim dogovorenim normama, gde uglavnom istoriju pišu pobednici.