Tek u dvadesetom veku, imam utisak, ljudi su počeli od svih oblasti življenja, pa i književnosti, ozbiljnije da prave izbore i vrednovanja svega što se radi i stvara. Tako su nastale lige. Takmičarski duh uvukao se među ljude kao pošast i ludilo u kome se svi otimaju da budu prvi i da igraju za neku prvu ligu. To je karakteristično za političare, sportiste, ekonomiste... a prenelo se i na književnost i poeziju. Sve se meri, vrednuje i svaki čovek koji nešto dela, teži da igra za prvu ligu. To je nedosanjani san mnogih ljudi koje poznajem koji se uglavnom završava porazom. Jer vrhovi su visoki, a što se više ide u visinu, vetrovi konkurencije su sve veći, a pravila sve manje važe. Opšta trka kojom su ljudi navučeni na taj slepi takmičarski duh je noćna mora od koje se oni tek umiranjem oslobađaju. Da budem prvi i najbolji. Sve da bacim pod noge. Tako razmišlja i deluje racionalni duh drugog i početka trećeg milenijuma ojačavajući svakom ponaosob ego i samopouzdanje kako bi sve većom silinom trošio energiju penjući se ka nekom imaginarnom vrhu sa kog će već posle kratkog vremena pasti u zaborav. Tako se količina oblasti gde su napravljena pravila za penjanje na vrh da se bude prva liga iz dana u dan povećava. Svi hoće slavu vrha i prve lige i svi žele time da se potvrde i jednoga dana kažu sebi: Vredelo je živeti.