Baveći se književnošću godinama, vidim da i ona nije imuna na takmičarsko poimanje sveta. Vidim, u poslednje vreme, sve je više pisaca koji su zajapureno i zahuktalo krenuli da osvoje neki imaginarni književni Olimp sa kojeg će, bar jednom, onako sa visine, pogledati na svet koji ga je dao. Vidim kako je veliki broj pisaca i pesnika na tome putu posrnuo i pao. Vidim kako su se stropoštali umorni i izranjavani u neka predgrađa života i literature. Vidim njihove bolne vapaje kojim prosto zapomažu i proklinju dan kad su krenuli da se trkaju sa nevidljivim i nestvarnim mestom za neki svoj položaj među onima koji su u prvoj lizi. Oduvek me je ta trka uznemiravala i plašila. Oduvek sam osećao izlišnost te strašne borbe da se za sebe u književnosti izbori neka pozicija kako na javnoj sceni tako u književnoj istoriji.