O kako otužno i sablasno izgledaju električne jelke na pustim ulicama gradova i sela, govorio je iz mene pobunjeni tragični pesnik, dok sam vozio automobil vraćajući se kući sa KNJIŽEVNOG SALONA iz Novog Sada.Rominjala je zimska kišica koju su brisači sa vetrobrana uporno sklanjali.Bilo je oko deset sati, a putevi gotovo prazni, tek po neki zakasneli teški kamion, a ulice avetinjski puste.Bože, sirotinja u koju smo upali ne hoteći, najstrašnija je tuga.A onda, te električne jelke i novogodišnji ukrasi koji šljašte po noći i opomnju, sećaju na svu našu bezvoljnost da uzaludno menjamo već davno potrošene ilizije za neke nove deda mraz nade.Prazne ulice mi govore da se narod povukao duboko u intimu svojih domova, prosto zgađen nametnutim i režiranim ponudama predprazničkog veselja, onih što su duboko zavukli ruke u njegove džepove te mu ovako bezobrazno nude reciklirane i veštačke šarene laže,kao produkte sreće.Stičem utisak da narod moj, sabesedništvo sa tihom radušću, koju je kao plamičak svetlosti sačuvao u sebi, neguje još još u tišini i osami porodica, u molitvama za unutrašnje ozarenje, da se i ova pošast izdrži da se na pravdu boga, istraje, preživi i odživi ova surova tragikomična lakrdija.