Na vest o smrti dva pesnika

U bolesničkoj sobi broj tri
preko fejsa do mene je stigla vest
o smrti dva pesnika
I uvek kad se radi o umiranju
žao mi svakog čoveka
Ali kad umiru pesnici  to me
boli i više i jače
Jedan se zove Nikola Vasić
Topolovački, a drugi Jovan
Mihajlo.
Poznavao sam ih
i povremeno se družio sa njima
Pratio sam ono što pišu
objavljuju
i ono što organizuju
Oduševljavao se sposobnošću
njihovom da okupe i organizuju
druge ljude i pesnike
Iz iskustva znam da to nije
ni lako ni jednostavno
Znao sam njihove uzvišene
lirske emocije
i poznavao njihov žal za zavičejem
Nikola je patio za Bosnom
A Jovan za Krajinom
Kroz živote i jedan i drugi
su protrčali kao maratonci
kao dugoprugaši bez zaustavljanja
Pevali su sebe, drugima
bez razmišljanja o tome koliko
je enegije potrebno
na putu da svako dosegne
svoju pesničku zvezdu
Literatura pamti i troši nemilosrdno
one koji joj se svim srcem predaju
a Nikola i Jovan su to činili
I na kraju biću sebičan
Žao mi svakog čoveka
samo pesnika malo više