Običaj praćenja
Božića na konjima u našem narodu datira od davnina, a ja sam prvi put pratio
Božić na konju kad sam imao četiri godine, ili možda malo više, ali sećam se da
još nisam išao u vrtić. Otac je vodio kobilu koja se zvala Sigma glavnim
drumom, a ja sam jahao. Na roglju kraj naše kuće s balonom vina stajali su ljudi,
malo su napijali, razgovarali i pratili drumom kako momci jašu. Otac je, vodeći
kobilu sa mnom do roglja, malo trčkarao tako da sam prvi put osetio konjski
kas, i sav sam se tresao, a činilo mi se da strašno jurimo. Zaustavio se kod
ljudi na roglju, sad kao da ga gledam, i malo je spustio glavu, sad znam da se
smejao i da je sakrivao smeh da ja ne vidim i pustio je da me komšije zadirkuju
i da im ja odgovaram na njihova pitanja. Ja sam, naravno, bio veoma ponosan na
svoje jahačko umeće, a na njihova pitanja kad ću naučiti sam da jašem bez pomoći
oca, odgovarao sam: Dogodine. I kad su me ponudili vinom, prihvatio sam čašu i napio
do polovine, ljudi su se mejali i još su govorili da imam i na koga da volim
vino, a ja sam im odgovarao da je Božić i da se vino pije kad se Božić prati. Svi
su se smejali, a ja sam, kad smo se vratili kući, osećao malu vrtoglavicu. Baka
je, videvši da mi nije dobro, grdila oca što je dozvolio da radim to makar šta.
Nekoliko godina docnije već uveliko sam sa drugarima pratio Božić, s pesmom od kuće
do kuće, a svake godine su se moje granice sloboda proširivale, a i moji
drugari iz generacije su želeli da prave posebne vratolomije na konjima, jer
smo generacija koja je odrasla uz američke vestern filmove. Sećam se... Jedne
godine smo se penjali, jašući na konjima, na terasu Kaštilja. Bilo je to veoma
smelo s naše strane, a Kaštilj je u tim godinama bio prazan. Poslednji put na konju
sam pratio Božić u Sremu, početkom osamdesetih, sa krušedolskim momcima. Jahao
sam manastirskog konja i zajedno s momcima sam išao po blagoslov kod igumana
Damaskina koji se pre nekoliko godina upokojio. Jahali smo laganim kasom i,
kako smo išli sokakom, tako su se otvarale kapije i domaćini su nas primali i nudili
pićem i kolačima. Bilo nas je dvadesetak jahača s prelepim konjima od kojih je
svaki bio okićen peškirom, a na mom, koji se zvao Soko, iguman Damaskin je naredio
da se veže starinski izvezen pamučni peškir, što je sestra Melanija, inače
najmlađa monahinja, i učinila. Prelepa krušedolska tradicija je da božićni
jahači pevaju u svakom dvorištu Roždestvo Tvoje, Hriste, Bože naš. Ozbiljnost
koju su jahači pokazivali prilikom ulaska u dvorište i neko posebno vojničko
držanje činili su da se, zaista, svaki od domaćina kod kog su ulazili osećao počašćenim.
Tog Božića moj pokojni otac je bio gost kod mene u Krušedol Selu. Nije poznavao
običaje u Sremu i kad smo se s konjima postrojili i poskidali kape i počeli da
pojimo Roždestvo, otac je počeo da plače zadivljen prizorom: da skinutih kapa
dvadeset momaka sa pogledima uprtim u nebo, svi kao jedan, pevajući pronose
glas, i donose ga u njegovo dvorište, o rođenju Spasitelja sveta − Gospoda
našeg Isusa Hrista. Otac je čitavo vreme služio plačući i pevajući, a bile su
to suze isceljenja i iskupljenja koje same krenu kad lepota slatkog
pravoslavlja dotakne nam srce. Od tada je prošlo više od četvrt veka i danas se
na konjima prati Božić, ali onaj trenutak u Krušedol Selu kad dvadeset momaka s
postrojenim konjima, skinutim kapama i pogledom uprtim u nebo poji Roždestvo, i
otac koji ih služi i poji zajedno s njima i plače, bio je zaista malo čudo. Tad
sam osećao da se Božja blagodet sliva na nas, da Boga oca doživljavam kroz mog
oca, a da je Bog ljubav.
Radovan Vlahović
iz knjige „Džems Bond u kratkim pantalonama: Facebook beleške II“
