Badnji dan se u mome detinjstvu mogao prepoznati po mirisu peći koje su se kadile. Već od ranog jutra, po mraku, žene su palile vatru u paorskim pećima, čulo se šuškanje kukuruzovine i ogrizina, njihovo lomljenje, a dim se vijorio iz odžaka sa velikim badžurama iz kojih se osećao miris dimljenog mesa. Selo se šezdesetih godina odupiralo ideologiji koja se protivila i nipodaštavala tradicionalne religiozne praznike, jer ih je shvatala kao deo folklora koji napredno društvo, a pogotovu ono koje stremi komunizmu, treba da odbaci. Narod je ideologiju shvatao samo u površinskom delu, spolja, i koji se morao, kao što su se neki zakoni morali, poštovati: od obaveznog služenja vojske i plaćanja poreza, pa do puštanja stoke na ispašu. Oni koji su u Banatu bili rođeni početkom prošlog veka, u svojim paorskim kućama pamtili su i pridržavali se pravila i običaja koje su kao deca naučili. Jedan od tih praznika koji je za decu oduvek bio svečan i poseban po mnogo čemu je i Božić, pre njega Badnji dan koji je nagoveštavao i govorio o rođenju Bogomladenca, a takođe je i deci nudio obilje radosti. Dakle, na Badnji dan, od ranog jutra, stariji ukućani su sve poslove užurbano radili kako bi na vreme sve završili i dospeli da, kad dođe veče, čekaju korinđaše. Žene su, čim dobro ukade peć i učine da soba bude topla, odmah posle doručka, koji je bio uglavnom postan, počinjale da tegle testo i pripremaju česnicu. Dok se to radi, ostali ukućani, da ne bi smetali, sklanjali su se iz dobro ugrejane sobe jer su se po krevetima stavljali beli čaršavi na kojima se sušilo istegljeno testo. Ja sam kao dečak voleo da prisustvujem tegljenju testa i zadivila bi me preciznost sa kojom su majka i baka sinhronizovano i uvežbano to činile. Usput sam i ja dobijao zadatak da krckam čekićem orahe i da ih stavljam u posudu kako bi se docnije samleli i pomešani sa suvim grožćem i sitnim šećerom stavljali kao fil između listova testa. U česnicu se obično na jednom kraju stavljao dinar koji je, verovalo se, posebno donosio sreću onome ko ga nađe. Kuće koje su slavile Božić, nisu mogle da zamisle taj praznik bez česnice, koja se, kad je napravljena, rezala na komade. Za svakog ukućanina spremao se po jedan komad, a takođe i komađe koje se pravilo i za one koji su izašli iz kuće. Tako je moja baka pravila komađe i namenjivala ih za dedine tri sestre, koje su otišle pre gotovo četrdeset godina iz naše kuće, a takođe i za dedinog brata, a i za mog strica, koji je bio oženjen i živeo je u gradu. Svaki od ukućana imao je svoj komad česnice i još prilikom pravljenja i prilikom sečenja česnica se namenjivala i komađe je namenjivano, pa je baka govorila: ...Jedan komad za Macu, komad za Ljubicu, komad za Boju, komad za Jeftu, komad za Ljubu, i to komađe smo mi, deca, nosili, ili se čuvalo, pa kad bi se išlo kod tih rođaka koji su otišli iz kuće, nosilo se njima. Moj deda je tada imao oko šezdeset godina i bio je pravi starešina koji je znao starinski red i poštovao ga je sa pažnjom i posvećenošću kako i dolikuje pravim domaćinima. Pred Božić, kad su žene gotovile česnicu, voleo sam da gledam i slušam kako moja baka namenjuje komađe ukućanima koji nisu živeli sa nama. Svi koji su bili mome dedi, kao starešini, najbliži po krvnom srodstvu, imali su pravo na komađe česnice kao Tela Hristovog koje su dobijali simbolično iz kuće odakle su potekli. Sad, četrdeset godina docnije, kad moja supruga pravi česnicu od kora iz prodavnice, taj lepi običaj namenjivanja komađa česnice izgubio se, ali ja i dalje volim da krckam orahe na Badnji dan i da sa nestrpljenjem čekam korinđaše.
Radovan Vlahović
iz knjige „Džems Bond u kratkim pantalonama: Facebook beleške II“
