Imao sam četiri godine i deset meseci kad su u mojoj kući odlučili da ću
recitovati za Svetog Savu. Moj deda je tada bio član crkvenoopštinskog upravnog
odbora, a otac je pevao u crkvenom horu našeg hrama koji nosi ime Svetog
arhanđela Gavrila. Kako se moj stariji brat već skoro zamomčio, bilo je sramota
da on, tako „veliki dzindzov”, deklamuje sa dečurlijom, te su moja baka i majka
donele odluku, a otac i deda su ih podržali, da ja te godine za Svetog Savu
deklamujem prvi put. Baka je tražila da majka ode kod popadije Mare i izbira
zajedno sa njom deklamaciju za mene. Majki se to nije sviđalo i pravdala se
pred bakom da je „malko kasno”, da su se sve najlepše deklamacije već probrale
i da ona „ne vole” da njeno dete deklamuje ono što ostane, ono što drugi „izbiru”
i ono što su i druga deca deklamovala svake godine pre toga. Popadija Mara
knjižicu sa deklamacijama za decu za Svetog Savu nije menjala od 1934. godine,
kad je i došla, kao mlada popadija, u naše selo. Majka je dobro poznavala tu
njenu knjigu pošto je i sama recitovala, a i docnije kad je brata vodila da i
on, dok je bio mlađi, uzima recitaciju. Baku je iznenadio jasan i čvrst stav
moje majke koja se nije u kućnim poslovima suprotstavljala svekrvi i od detinjstva
je umela da posluša što se od nje traži. Ovog puta majka je bila veoma uporna i
zahtevala je da ja recitujem ono što druga deca ne znadu, a to je pesmica njenog
pokojnog uja Koste iz Padeja. On je bio pesnik, i nju i ostalu decu iz njine
kuće, još kad su bili mali, učio je da deklamuju tu pesmu. Baka joj je rekla:
Majka joj je oštro odgovorila:
− Za moje dete znam!
I, naravno, nije bilo pogovora i baka se složila da to bude sledeća pesmica:
„Sitna kiša pada,
zeleni se trava, a po kiši skakuće
nestašica Pava.
Čekaj, čekaj, đilkoše,
doći će ti tata,
samo dok ugleda
mokro ti odelo,
biće, biće batina
i to baš zacelo.
Ta mani me, mamice,
mokre su i laste,
ko po kiši trči
taj će da poraste.”
Pripreme su počele tih zimskih dana. Svakog prepodneva, posle „fruštuka” i
kad se ostali ukućani raziđu, ja sam učio pesmicu tako što sam ponavljao stih
za stihom, odmah pošto ih je majka izgovarala. To je bio brzi proces učenja,
pošto sam ja imao „dobro tuvilo”, kako je govorila moja baka, i brzo sam „kopč’o
stvari”, kako je tvrdio moj deda, a otac se na te reči samo smeškao krajičkom
usana u kojima je držao opušak od svoje cigare bez filtera. Kako se približavao
trenutak da se prvi put pojavim na
generalnoj probi u crkvenoj sali gde će popadija Mara preslušati kako su deca
spremila recitacije, u mojoj kući je porasla ozbiljnost i treninzi su učestali.
Isprva mi ništa nije bilo jasno i nisu mi bili jasni pravi razlozi, mislio sam
da je sve to zbog paketića koji su deca tamo dobijala a sastojao se uglavnom od
kese bombona, keksa, nekoliko lizalica, jedne narandže i jedne jabuke, ali one
kupovne i dućanske. Sve je bilo
spakovano u natron kesu od kile u koju se nekada pakovao šećer. I sama kesa je
naročito mirisala, na dućan i dućansko, što
me je posebno privlačilo. U paketiću je bila čokolada, mala sa sličicama
tada naših najpopularnijih fudbalera. Docnije su te sličice služile za
razmenjivanje i kockanje. Pored jutarnjih treninga, kad sam već naučio pesmicu,
počeli su i večernji, ali pred svim ukućanima. Tu je dolazio i moga dede brat i
njegova žena. Dakle, pred punom sobom odraslih baka me je postavljala na
stolicu, pošto je ipak prihvatila da njeno unuče ne treba da deklamuje ono što
druga deca deklamuju, preuzimala je ulogu reditelja. Ja bih se popeo na
stolicu, poklonio, recitovao, i jasno i glasno izgovarao stihove koje sam
naučio napamet. Nakon
završetka recitacije opet bih se poklonio, a ukućani su govorili:
− Živ bio!
U toku tih treninga svako je dodavao poneku
scensku radnju koju je trebalo ja da uradim kako bih ostavio na publiku u hramu
što veći utisak i kako bih osvetlao obraz, pred drugim ljudima i starešinama u
crkvi, svome ocu i svome dedi. Pred taj moj prvi javni nastup bio sam u prilici
da čujem mnogo različitih konstruktivnih diskusija o tome kako, kada i šta
treba da naglasim, kad treba rukom da pokažem, i, naravno, sve do poslednjeg
naklona kad mi publika kaže: „Živ bio!”, a ja
treba da odgovorim: „Bogu fala!” Do tada i nisam imao značajnu ulogu u porodici, na mene se nije obraćala pažnja, a često sam bio i
predmet zadirkivanja i ljubomore mog starijeg brata. Moja reč do tada nije
dolazila do izražaja, a niko mi naročito nije poklanjao pažnju, sem u trenucima
kad moj deda popije nekoliko čaša vina i zatraži da mu donesem nešto od stvari
ili da ga nešto poslušam. Tada bi govorio: „Radovane, moje
radovanje.” Video sam da se stvar uozbiljila, da ni brat nije smeo da me zadirkuje. Čak je i
on morao da ćuti i sluša, a nikako da se sa mnom sprda kao sa malim i da me
dekoncentriše. Shvatio sam tada, kao dečkić, a sudio sam po ozbiljnosti i
pažnji svih ukućana koji su me slušali, da bi u budućnosti bilo lepo naći neko
zanimanje gde će svi sa pažnjom i uvažavanjem slušati ono što govorim. U tih desetak dana sam, kroz
porodičnu obuku, savladao prvi scenski nastup koji mi je potom u životu u
različitim situacijama puno koristio. Tek mnogo godina kasnije čuo sam jednu
Aristotelovu misao o govorništvu. Glasila je kao: „Ustani da te svi vide, govori jasno da te svi razumeju, i govori glasno
da te svi čuju!” Nakon generalne probe svi su bili zadovoljni, pa i popadija,
koja je imala druge ljubimce, pogotovo decu onih roditelja koja su uzimala
recitacije iz njene čuvene knjige. Moja majka se nije dala i bila je voma ponosna na mene, i sa radošću su i
ona i baka čekale da dođe Sveti Sava. I zaista, na svetosavskoj proslavi, nakon
pevanja Himne Svetom Savi, počelo je recitovanje. Sveštenik je blagoslovio i
deca su se penjala na stolicu, to jest hoklicu, i govorila svoje pesmice.
Manjima su crkvenjak i tutor pomagali da se popnu. Kad je došao red na mene, ja
sam se popeo sam, ne dozvoljavajući da me oni čak ni pridržavaju. Jasno i glasno da me čuju i one babe koje
imaju po tri marame i koje su gluve, odrecitovao sam savršeno izrežirano, onako
kako su me u kući spremali. U jednom trenutku sam dodao neki pokret ručicama,
za koji i sam ne znam da li sam hteo, ili me je pesma ponela, a ja mislim i da
se Gospod jednim delićem kroz mene kazao. Dakle, kad je došao onaj stih: „Ta
mani me, mamice, mokre su i laste”, ja sam raširio i podigao prema nebu ručice,
što je posebno sve ganulo, a najviše moje ukućane. Sveštenik je kao iz topa,
kad sam završio, sa ushićenjem, prosto poskočio i rekao: „Živ bio!”, a ostali
vernici u hramu sledili su sveštenikov primer očaranosti i ushićenja. Kad sam
sišao, pitao me je koliko imam godina. Rekao sam mu: „Još malo pa ću pet.” On
me je pomilovao po glavi na kojoj je bila moja štrikana pilotska kapa i rekao
mi: „Kad pođeš u školu, da dolaziš na veronauku. Da li hoćeš?” Kao iz topa odgovorio sam da hoću, što je
izazvalo još jednu buru oduševljenja prisutnih vernika. Bio je to trijumf
vredan pamćenja. Moja baka je celim putem dok smo išli iz crkve plakala, prosto
nije mogla da se suzdrži od sreće i radosti. Majka mi je dozvolila da načnem
čokoladicu koja se zvala „Spot” i da vidim kakav je igrač u njoj na slici. Ja sam malo jeo čokoladu, a malo sam
gledao u fudbalera koji je bio svima dobro poznat, a zvao se Dragoslav Šekularac.
Deda se toga dana u crkvenoj sali malo podnapio i kad je došao kući, dok smo
čekali da se supa okuva i da se ruča, samo je govorio: „Radovane, moje radovanje, osvetl’o si tvom ocu obraz!” Brat se na
njegove reči, zagnjuren u šake, kikotao. Moj otac je ponosno povlačio duge
dimove iz cigarete zagledan, negde kroz „labrnji prozor”, u
daljinu. A ja sam zadovoljno, tada prvi put sa porodicom, seo za „veliki astal” (do tada sam jeo za „astalčićem” pored
peći) i dobio sam, kao i svi, porculanski tanjir (a ne mali, plehani, dečji), i
viljušku i kašiku. Dakle, sa četiri godine i deset meseci seo sam za „astal” sa odraslima i shvatio: kad dobro deklamuješ − svi te poštuju i slušaju.
Radovan Vlahović
iz knjige „Džems Bond u kratkim pantalonama: Facebook beleške II“
iz knjige „Džems Bond u kratkim pantalonama: Facebook beleške II“
