Tako
su ga zvali oni koji ga poznaju i oni koji su od drugih čuli njegovo ime. Voleo
je dobro da živi i malo da radi. A umeo je satima da priča o poslovima koje je
tobož sprovodio i koje je radio sa tamo nekim ljudima.
Kad
sam ga prvi put video, bilo mi je čudno kako izgleda, ali nisam bio iznenađen.
Kažu da je njegov pokojni otac, pre poznanstva sa majkom, bio lečen od
sifilisa. To
se docnije i na dete odrazilo, a ponajviše na njegov fizički izgled i
karakter. Šmauz je još kao mladić otišao iz našeg sela. Dolazio je obično o velikim verskim praznicima zajedno sa gastarbajterima
i uvek je umeo da ispriča po neku fantastičnu priču o svojim doživljajima
tamo negde u belom svetu. Niko nikada nije
imao želju da proverava njegove priče i doživljaje. Seoske
badavadžije, kafanci i ispičuture slušali su ga pažljivo dok je imao para da
plati piće. Oni su ga uvažavali i igrali oko njega pipirevku i hvalili ga dok
ne potroši ono što je doneo. A kad Šmauz ostane bez para, onda su mu se
podsmevali, zezali ga i podjebavali.
Pamtim jednu njegovu
antologijsku izjavu o zaljubljivanju i ljubavi. Govorio
je damama:
– Volim te, ali ne zbog
tebe, već zbog sebe. Volim da volim, da sam zaljubljen, da pijem i da patim.
Čak mi je nekada i bolje da je ljubav neuzvraćena, onda ja mogu da dam mašti na
volju.
Tako je govorio Šmauz.
Radovan Vlahović
iz knjige „Ljubavne i OK priče“
