Elena Askarova: Ja nisam san

Dvojezična rusko-srpska zbirka pesama Elene Askarove iz Habarovska iz Rusije Ja nisam san, pobednice 5. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala u Novom Sadu, u prevodu Tatjane Vujić, je pred tobom, poštovani čitaoče. Knjiga je slika unutrašnjeg bića pesnikinje koje se pred nama reflektuje i otvara sa jednim veoma slobodnim i pretencioznim naslovom i poetikom koji me sećaju na početak filma Ogledalo Andreja Tarkovskog, gde nam autor već u prvim sekvencama kaže Ja umem da govorim i time nam otvara priču da nemamo posla sa običnim i profanim filmskim štivom, već sa ostvarenjem koje se ne viđa svaki dan. Na isti način Elena, već svojim naslovom Ja nisam san, poručuje da je svog pesničkog subjekta skinula sa pijedestala romantičnih i impresionističkih metafizičkih književnih visina i da ga je spustila u samo grotlo života gde se radnja dešava u svom literarnom realitetu, a okosnica pevanja je ljubav i to strašno i večno nerazumevanje muškarca i žene, ta stalna težnja Anime i Animusa da dožive svoje savršene spojeve, da se duše u večnom traženju spoje i da se ovaplote, ne u bezvremenom i sanjanom, već u realnom i životnom književnom prostoru.
 
U ljubavi, zakoni privlačenja imaju svoju uzletnu i zanesenu fazu, potom period mirnog i snažnog sažimanja, kada eros gospodari dušama, a onda dolazi i faza otrežnjenja i spoznaje da odrazi naši, koje smo projektovali u onom drugom, nisu razumevanje i ljubav, već naprotiv, to su samo željene slike koje u realnosti ne postoje.
 
Elena Askarova u svojoj pesničkoj korespodenciji sa Animusom, kratkim i slobodnim stihovima, hrabro otvara temu večno muškog i večno ženskog principa, sa svešću da se živi u različitim duhovnim sferama i da žena živi u sadašnjosti, kako je to govorio Fridrih Niče, a da je muškarac u svojim fantazijama i uobraziljama preobražava u san, u svoju viziju kakva bi ona trebalo da bude, ustvari kakvom bi je on želeo videti.
 
U svojim pesmama, sa veoma malo reči, u izbrušenim i očišćenim stihovima, sa jasnim i prelepim pesničkim slikama, Elena nam razgolićuje svoje junake kao Adama i Evu i vodi nas u spoznaju problema nad problemima, gde je uvek važilo pravilo da je muškarac zagledan u beskonačnost, a žena u muškarca. Elena želi svojim pesmama da muškarcu skrene pogled i da ga iz beskonačnosti i sna vrati na ženu, da je on upozna kao biće od krvi i mesa sa svim njenim vrlinama i manama i da je takvu voli. Svesna neponovljivosti života, naša izuzetna pesnikinja svojim pesmama pomera granice našeg dosadašnjeg vekovnog poimanja odnosa muškarca i žene i otvara nam mogućnost da spoznamo ne sanjanu lepotu ljubavi, već onu stvarnu kad se u odnosima sa voljenom osobom volimo zato što jesmo.
 
Ona nam odgovara i na pitanje kosmičke usamljenosti muškarca i žene gde je svet običnosti linija manjeg otpora koju muškarci često upražnjavanju namesto da prihvate ljubav sa svim njenim neizvesnostima, sa njenim tajnama i čarima koje ispunjavaju život u svoj njegovoj muci, punini i lepoti.
 
Na jednom mestu Elena kaže: „...ona je kroz njega videla Boga. / On je mislio kako gleda – njega.” Dešava se spoznaja da su voljena bića u odnosu sa nama često iz svojih sujetnih, narcisoidnih i iracionalnih razloga, a ne samo zbog ljubavi, koja je večna, iskrena i istinska emocija koja oslobađa. Junakinja tu slobodu prihvata kao prirodno otrežnjenje žene trećeg milenijuma, kad ona nadrasta svoje večne slabosti i obožena se uspinje u više duhovne sfere novog realiteta i novog čitanja odnosa koji je, kad je ljubav u pitanju, primenljiv u samom životu, i tako daje šansu da se polovi, uprkos svim dilemama trećeg milenijuma, nađu zajedno, ruku pod ruku, u sveukopnoj večnosti postojanja.
 
Ali Elena ne govori samo o muškarcima koji napuštaju žene, već i o ženama koje napuštaju muškarce. Ona daje modernoj ženi, svojoj junakinji, pravo da se ne pomiri sa tradicionalnim odnosom i percepciijom odnosa koji su relikt dvadesetog veka, koji je duboko u mentalnom i duhovnom pogledu minuo za nama i koji je u nepovrat odneo sa sobom sve uobrazilje koje su krasile kako u životu tako i u literaturi muško-ženske odnose. Ona svojoj junakinj daje pravo da ne bude zatočenik prošlosti i da se okrene vremenu sadašnjem i da život shvati kao najlepši od Boga dar, a da je ostvarenje ljubavi u realitetu između muškarca i žene njegov uszvišeni smisao. Ali ako toga nema, onda treba otići, osloboditi se lažnih stega i lažnih predstava o ljubavi kad je ona u očima voljenog samo slika.
 
U pesmi Nisam san, Elena nam kaže: „Kako to, ne razumem / Da budem nekome san?”, a onda nam pokazuje, na jedan jasan način, da su vremena sanjanih dragi prošla i da ona svog pesničkog subjekta vodi na put raskida sa tom romantičnom tradicijom i seća me na Majakovskog koji kaže da više voli „života komadešku”, a na kraju nam dodaje „Ja, ni po cenu da izgubim... / Ne želim biti snom.”
I na kraju, oslobođena i snažna, žena intelektualka i ratnica svakodnevlja veruje da će se muškarac i žena sresti, da će njen pesnički subjekt uspeti u nameri da pronađe i učini tu ljubav održivom:
 
„Napisaću da je sve moguće!
Da će se dvoje sresti, –  za cenu ne pitam.
I ma koliko mi noge saplitali,
naći ću onog, kojeg davno tražim.
 
S kojim će svaki tren biti ispunjen smislom.”
 
Pojava Elene Askarove iz Habarovska iz Rusije na 5. Evropskom Fejsbuk pesničkom festivalu u Novom Sadu sa pesmom Preživeti  zimu u prevodu Tatjane Vujić, izazavala je pravu senzaciju kod oba žirija koji su ocenjivali pesme na Festivalu i učinila je autorku pesme i njeno stvaralaštvo vidljivim kako na prostorima bivše Jugoslavije tako i na evropskim književnim Fejsbuk prostorima.
 
Ja sam, kao osnivač Festivala, često bio u prilici da srećem i da se čujem sa ljudima kojima se Elenina poezija dopada i da osluhnem reakcije ljudi, a kad je u pitanju rukopis ove knjige, poslao sam ga prijateljici Gabrijeli Bešlin, prevodiocu iz Slovenije, za koju pouzdano znam da gaji visoko mišljenje o Eleninim pesmama. Molio sam je da mi napiše svoju impresiju kako doživljava rukopis knjige u celini. A ona kaže: „Kao da postoje dve Elene. Jedna je veoma mlada, intuitivna, povezana sa prirodom, sa čudesima meseca, vetra, koja je puna emocija i ljubavi koja joj izmiče. Ali postoji i druga Elena u kojoj živi jedna stara duša koja može da razume i to što se on udaljava, što je ne može razumeti i sve to prihvata sa razumevanjem koje je, istina, obojeno tugom, ali ne i samosažaljenjem.”           
Knjiga koja je pred vama Ja nisam san Elene Askarove je njena prva objavljena knjiga, zbirka pesama koje nam otvaraju pesnikinjin intimni zagonetni, a ipak beskrajni, emotivni, kao i zemlja koja ju je dala, svet.
 
Ja nisam san je knjiga pesama o ljubavi između muškarca i žene pisana slobodnim stihom, gde nam pesniknjia svoje književne junake postavlja u sam epicentar svoga pevanja čineći to lako, lepršavo i maestralno, hrabro suočavajući ih sa realnim stanjem stvari umesto romantične i snevane stvarnosti.
Čitajući Elenine pesme, otkrivamo tajnu ljubavi koja je u svojoj mnogolikosti, između čulne i metafizičke kod glavne junakinje ove poezije, proizvela mnoštvo refleksija, lamentiranja, ali i spoznaja o stvarnoj prirodi odnosa između muškarca i žene.
 
I na kraju, ja, kao direktor i glavni i odgovorni urednik Banatskog kulturnog centra, pozdravljam izlazak knjige Ja nisam san Elene Askarove i želim joj dobrodošlicu i veliku i višenacionalnu porodicu autora Banatskog kulturnog centra.