Dvojezična rusko-srpska zbirka pesama Elene
Askarove iz Habarovska iz Rusije Ja nisam
san, pobednice 5. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala u Novom Sadu, u
prevodu Tatjane Vujić, je pred tobom, poštovani čitaoče. Knjiga je slika
unutrašnjeg bića pesnikinje koje se pred nama reflektuje i otvara sa
jednim veoma slobodnim i pretencioznim naslovom i poetikom koji me sećaju na
početak filma Ogledalo Andreja
Tarkovskog, gde nam autor već u prvim sekvencama kaže Ja umem da govorim i time nam otvara priču da nemamo posla sa
običnim i profanim filmskim štivom, već sa ostvarenjem koje se ne viđa svaki
dan. Na isti način Elena, već svojim naslovom Ja nisam san, poručuje da je svog pesničkog subjekta skinula sa
pijedestala romantičnih i impresionističkih metafizičkih književnih visina i da
ga je spustila u samo grotlo života gde se radnja dešava u svom literarnom
realitetu, a okosnica pevanja je ljubav i to strašno i večno nerazumevanje
muškarca i žene, ta stalna težnja Anime i Animusa da dožive svoje savršene
spojeve, da se duše u večnom traženju spoje i da se ovaplote, ne u bezvremenom
i sanjanom, već u realnom i životnom književnom prostoru.
U ljubavi, zakoni privlačenja imaju svoju uzletnu
i zanesenu fazu, potom period mirnog i snažnog sažimanja, kada eros gospodari
dušama, a onda dolazi i faza otrežnjenja i spoznaje da odrazi naši, koje smo
projektovali u onom drugom, nisu razumevanje i ljubav, već naprotiv, to su samo
željene slike koje u realnosti ne postoje.
Elena Askarova u svojoj pesničkoj korespodenciji
sa Animusom, kratkim i slobodnim stihovima, hrabro otvara temu večno muškog i
večno ženskog principa, sa svešću da se živi u različitim duhovnim sferama i da
žena živi u sadašnjosti, kako je to govorio Fridrih Niče, a da je muškarac u
svojim fantazijama i uobraziljama preobražava u san, u svoju viziju kakva bi
ona trebalo da bude, ustvari kakvom bi je on želeo videti.
U svojim pesmama, sa veoma malo reči, u
izbrušenim i očišćenim stihovima, sa jasnim i prelepim pesničkim slikama, Elena
nam razgolićuje svoje junake kao Adama i Evu i vodi nas u spoznaju problema nad
problemima, gde je uvek važilo pravilo da je muškarac zagledan u beskonačnost,
a žena u muškarca. Elena želi svojim pesmama da muškarcu skrene pogled i da ga iz
beskonačnosti i sna vrati na ženu, da je on upozna kao biće od krvi i mesa sa
svim njenim vrlinama i manama i da je takvu voli. Svesna neponovljivosti života,
naša izuzetna pesnikinja svojim pesmama pomera granice našeg dosadašnjeg
vekovnog poimanja odnosa muškarca i žene i otvara nam mogućnost da spoznamo ne
sanjanu lepotu ljubavi, već onu stvarnu kad se u odnosima sa voljenom osobom
volimo zato što jesmo.
Ona nam odgovara i na pitanje kosmičke
usamljenosti muškarca i žene gde je svet običnosti linija manjeg otpora koju
muškarci često upražnjavanju namesto da prihvate ljubav sa svim njenim
neizvesnostima, sa njenim tajnama i čarima koje ispunjavaju život u svoj
njegovoj muci, punini i lepoti.
Na jednom mestu Elena kaže: „...ona je kroz njega
videla Boga. / On je mislio kako gleda – njega.” Dešava se spoznaja da su
voljena bića u odnosu sa nama često iz svojih sujetnih, narcisoidnih i
iracionalnih razloga, a ne samo zbog ljubavi, koja je večna, iskrena i istinska
emocija koja oslobađa. Junakinja tu slobodu prihvata kao prirodno otrežnjenje
žene trećeg milenijuma, kad ona nadrasta svoje večne slabosti i obožena se uspinje
u više duhovne sfere novog realiteta i novog čitanja odnosa koji je, kad je
ljubav u pitanju, primenljiv u samom životu, i tako daje šansu da se polovi,
uprkos svim dilemama trećeg milenijuma, nađu zajedno, ruku pod ruku, u
sveukopnoj večnosti postojanja.
Ali Elena ne govori samo o muškarcima koji
napuštaju žene, već i o ženama koje napuštaju muškarce. Ona daje modernoj ženi,
svojoj junakinji, pravo da se ne pomiri sa tradicionalnim odnosom i
percepciijom odnosa koji su relikt dvadesetog veka, koji je duboko u mentalnom
i duhovnom pogledu minuo za nama i koji je u nepovrat odneo sa sobom sve
uobrazilje koje su krasile kako u životu tako i u literaturi muško-ženske
odnose. Ona svojoj junakinj daje pravo da ne bude zatočenik prošlosti i da se
okrene vremenu sadašnjem i da život shvati kao najlepši od Boga dar, a da je
ostvarenje ljubavi u realitetu između muškarca i žene njegov uszvišeni smisao.
Ali ako toga nema, onda treba otići, osloboditi se lažnih stega i lažnih
predstava o ljubavi kad je ona u očima voljenog samo slika.
U pesmi Nisam
san, Elena nam kaže: „Kako to, ne razumem / Da budem nekome san?”, a onda
nam pokazuje, na jedan jasan način, da su vremena sanjanih dragi prošla i da ona
svog pesničkog subjekta vodi na put raskida sa tom romantičnom tradicijom i
seća me na Majakovskog koji kaže da više voli „života komadešku”, a na kraju
nam dodaje „Ja, ni po cenu da izgubim... / Ne želim biti snom.”
I na kraju, oslobođena i snažna, žena intelektualka
i ratnica svakodnevlja veruje da će se muškarac i žena sresti, da će njen
pesnički subjekt uspeti u nameri da pronađe i učini tu ljubav održivom:
„Napisaću
da je sve moguće!
Da će se
dvoje sresti, – za cenu ne pitam.
I ma
koliko mi noge saplitali,
naći ću
onog, kojeg davno tražim.
S kojim će
svaki tren biti ispunjen smislom.”
Pojava Elene Askarove iz Habarovska iz Rusije na 5.
Evropskom Fejsbuk pesničkom festivalu u Novom Sadu sa pesmom Preživeti zimu u prevodu Tatjane
Vujić, izazavala je pravu senzaciju kod oba žirija koji su ocenjivali
pesme na Festivalu i učinila je autorku pesme i njeno stvaralaštvo vidljivim
kako na prostorima bivše Jugoslavije tako i na evropskim književnim Fejsbuk
prostorima.
Ja sam, kao osnivač Festivala, često bio u
prilici da srećem i da se čujem sa ljudima kojima se Elenina poezija dopada i
da osluhnem reakcije ljudi, a kad je u pitanju rukopis ove knjige, poslao sam
ga prijateljici Gabrijeli Bešlin, prevodiocu iz Slovenije, za koju pouzdano
znam da gaji visoko mišljenje o Eleninim pesmama. Molio sam je da mi napiše
svoju impresiju kako doživljava rukopis knjige u celini. A ona kaže: „Kao da
postoje dve Elene. Jedna je veoma mlada, intuitivna, povezana sa prirodom, sa
čudesima meseca, vetra, koja je puna emocija i ljubavi koja joj izmiče. Ali
postoji i druga Elena u kojoj živi jedna stara duša koja može da razume i to
što se on udaljava, što je ne može razumeti i sve to prihvata sa
razumevanjem koje je, istina, obojeno tugom, ali ne i samosažaljenjem.”
Knjiga koja je pred vama Ja nisam san Elene Askarove je njena prva objavljena knjiga, zbirka
pesama koje nam otvaraju pesnikinjin intimni zagonetni, a ipak beskrajni,
emotivni, kao i zemlja koja ju je dala, svet.
Ja nisam
san je knjiga pesama o ljubavi između muškarca i žene pisana slobodnim
stihom, gde nam pesniknjia svoje književne junake postavlja u sam epicentar
svoga pevanja čineći to lako, lepršavo i maestralno, hrabro suočavajući ih sa
realnim stanjem stvari umesto romantične i snevane stvarnosti.
Čitajući Elenine pesme, otkrivamo tajnu
ljubavi koja je u svojoj mnogolikosti, između čulne i metafizičke kod glavne
junakinje ove poezije, proizvela mnoštvo refleksija, lamentiranja, ali i
spoznaja o stvarnoj prirodi odnosa između muškarca i žene.
I na kraju, ja, kao direktor i glavni i odgovorni
urednik Banatskog kulturnog centra, pozdravljam izlazak knjige Ja
nisam san Elene Askarove i želim joj dobrodošlicu i veliku i
višenacionalnu porodicu autora Banatskog kulturnog centra.