SLUTNJA
Ti me možda opet negde čudno slutiš
usred puste šume u osami mraka
i poludim tada kada bolom drhtiš
darujuć se cela željama dečaka
u mislima mojim. I taj ludi plamen
silazi niz ruke u ponore ledne
da me zlog izleči. Tad bih da ustanem
i da usne suve a ljubavi žedne
prislonim na nebo. A ti dugo ćutiš
odlazeći stazom gde te greje kamen
da me možda opet u osami slutiš
raznoseći mrakom podivljali plamen.
Iz knjige VIŠEGLASJE: Zbornik odabranih pesama 5. Evropskog Fejsbuk pesničkog festivala
Više o knjizi:
