I
Dođi. Podgrijaćemo muvu, cigančad rastjerati,
pa viljuške srebrene i noževe u ruke...
Ne propusti, dođi.
Brat moj pečene guske mnogo voli.
Osedlao podlost, spustio se u korito
paganske žalosti za savršenim, za oblikom,
pa sprženih kapaka u istoriju jezdi.
Stićemo ga prije sumraka. Sustići moramo!
Posrnuće, saplesti se o basamke.
Pasti, znojan i pijan u sjećanje naše.
Sustići ga moramo!
Neki dan u Petrovaradinu crkavčiće srete.
U rukama budućnost nosili. Nedozrele plodove
duha, luk, sarmicu. I tumačenja. I tumačenja.
Isječenim pričali usnama um da su vidjeli.
Dušek u sudoperu položio i stvarno obljubljuje.
Ciči, preklinje, stenje. Sutlijašem junačkim umiva.
U Petrovaradinu popodneva kišnog.
A oni okove sladostrašća oko nogu zatezali.
Lukom nudili i tumačenjima. Lukom nudili.
Dođi. Himne ćemo na nebesku izgoniti pašu.
Prepoznaćeš oca. Za pogrbljenim ići će čovjekom
i djela mu svoja pravdati.
Dođi.
Na obali bijesne rijeke
pastrmku ćemo osedlati,
kćer Velikog Mrtvaca ugrabiti.
U korito se spustiti i jezditi. I jezditi.
Zarđaloj patnji
ne bismo li brata pronašli.
II
Vratašca na kavezu zaborava otvaraš.
Škripe. Uljem ih podmazuješ i mašću
žutom iz ušiju. Ponovo otvaraš-
Na čiviluku legenda zjapi. U činijici
arapin sjedi. Ne, nije sreo brata. Nikoga.
Mladići u autima pustim jure gradom.
Prema vagini zaokreću. Koče. Mačeve vrele vade.
I glupost. u meku sunovraćujući se tamu.
Brat tvoj među njima nije.
Rođenje tišini uvijek čini nasilje.
Mitovi jesu, krv i krik, jedini svjedoci rođenja.
Babe na divovskim odjahale sa zečevima.
Majka, tužnim pogledom djeteta skrhana,
umre ne udomivši goniča nacionalnog stada.
Vreba li riječ zla iza vrata? Buknuće li?
U Kašmiru sveti čovjek kraste sa lica skida.
Zagledao se u sebe... A tamo tvog brata nema.
Sa nepoznatim obalom pješčanom šetaš.
Tminu da je stvorio, kaže,
i sazvučja pravde u gnjilosti okupao.
U ludilo prebjegao sviježe odnjevši laži.
Kaže, uzgajivači zla materiju raspoređuju
na novo radno mjesto u kancelarijama duha.
Ukraj puta najmlađi sin njegov gorčinu sadi
dok kamiončići jure, kaže...
III
Brata tvoga u teatru nema. Ni u ludilu.
Posmuo li je? Pao? Saznao
da je vremena plijen, pa mrak navukao
i crn gradom hodi...
Na ječmenom polju vijekovi se rvu.
Bolji i ljepši i uzvišeniji ko je?
Pod vrbom Veliki sjedi Mrtvac
i prodavca iluzija sluša. I ćuti.
Zna, u njega će se pretvoriti. Manitati.
Iza sna i iza straha, na pješčanoj plaži,
praznina se sunča. A brata ni tamo.
Žena-grana mudrosti klonula na postelji.
Sa vazduhom bludi, sa maglama. Zakrpama i čorbom.
Prskanje stolječa ne gleda, ni prskanje tuge.
Plače. Drvene pere stepenice.
Noću, pod otvorenim prozorom, grgoljenje nemoći sluša.
Pse od bogova poslane i zrikavce od patuljaka Ijuskavih.
Žalnog ženika hod što ruže žanje...
Žena, grana mudrosti, naprasno izrasla
i putevima povila se, i vreba.
Zlatousti krike u kravlju uvija kožicu.
Na staklenu policu ređa.
Znacima čudnim obilježava.
A tamo ni brata nema.
IV
Kako li užasne i iznenadi zagovornik postojećeg.
Najružnije zablude pjeva.
Po tjemenu pjesma opredjeljenih škropi.
Na Trgu slobode bolesnu spaljuju ideju.
A kad djeca bijasmo, liječićemo,
govorili su u bijelim mantilima. Djeca bijasmo.
Pred bankom Vojvođanskom dječačića obrezuje
hraniteljka naroda. I kiticu usnama cjeliva.
Praznik je, antologija hvalospjeva.
Trgu slobode pleme crva se prikrada.
Cmoruka guja, lice joj kostima obraslo,
puzi i trupla pozlaćena predvodi.
Ne sluteći ništa opredjeljeni hraniteljki kliču.
U Krušedolu Radovan, slovenskih nahoče muza,
odsječe sisu Zori. Zabaci je na rame,
vrapce i ruže u lobanju pusti,
munju uzjaha nakostriješenu, pa u grad odjezdi.
Brodari, spaljivači mjehura, sveštenice
i pijanci, put mu pokazaše. Iz kamenih koliba
zmije i labudovi, zagrljeni i tužni,
junaka pozdravljaše. Pred vratima nade
Veliki stajao je Mrtvac i karte prodavao.
I dojezdi. Sa ramena odsječenu hitnu sisu.
Dok je mlijeko po izbezumljenim lilo
plemkinjama, dolk su opredjeljeni vriskali
on povika ,,Je li to sva vaša istina?”
Je li to sva vaša istina?
Ćutnia pupaše na njihovim usnama.
Pa, dobro gospodo, ovo je smrt. Zagovorniku
postojećeg, ovo je smrt. Hraniteljko,
ovo je smrt. Riječi će se moje daleko čuti.
Okupajte je i mirisima najljepšim istrljajte.
Doći ću ujutro po nju.
Okrenuo leđa svakodnevlju, korak pružio,
njuši, osluškuje, oprezno u zemlju odlazi
patetičnu mrmljajući molitvu:
,,Oče, radost i spokojstvo mi vrati.
Mnogo je sumraka prošlo a njega nema.
Posrnuo li je? Pao? Kamena gujo kaži.
Iskrvario sam u posteljama snova.
U paviljonu stanari dosade uhvatili me.
Privid je ova kretnja, opsjeria vjetra.
Bajka o zlu na moždanoj razlistala se krošnji.
Otrovni plodovi zriju.
Mladić u hlad njen leže da se odmori i
skamenjen osta. Prezrite me! govorih svjetinji.
Prezrite me!
Moćni ste i zasmijaće vas jad moj. Prezrite me!
U odaji kamenoj za moju nadu kovčeg kujte.
Vrati mi radost i spokojstvo oče.
Ubij me svojiim pripadanjem zaboravu.
Provalije strašću mojom zakiti.”
VI
Oni puze po meni. Zlatni glasovi
strah po odabranim razvlače benetanjima.
Na raščupane večeri hrle, na kidost, samoću.
Plašim se. Sendviči, suncobrani, lutke...
Plašim se. Lutka sam prodana,
ne znam ko me kupi, ne znam ko me prodade.
Zlatni glasovi, samo su još pjesnici
njihovi skupljači, dahću pod moždanom krošnjom.
Vitki, u nebeskom svinjcu u bogove se zagledali.
I čude se?
„Zar i njima dojadi patnju toviti?”
Plašim se. Strah samo je tijela čuvar.
Okupanu i mirišljivu uselio sam u srce.
Psine vremena nahuškali na misli moćne.
Psine zelene. Uvrede hašišovaca, bankare,
doveli na sajam, pa kupuj, pa čuvaj.
Ne unrijem pjevati kako bogovi nalažu.
Ne umijem.
Oni puze po meni. Strah po benetanjima
razvlače mutnim.
Vampirići carstva.
Izvodi iz recenzija za knjigu ,,Z DU H A Č"
„Pred čitaocem ove knjige postavlja se bezuslovno, odmah, pitanje poraza njega samog, čitaoca, jer on knjizi pristupa ili sa željom da identifikuje rekonstrukciju sveta samog sebe sa pesničkom artikulacijom ili tek iz neodređene Ijubavne sklonosti prema instituciji Poezije. I u jednom i u drugom slučaju, kroz proces čitanje pjesničke knjige „Zduhač”, on će biti poražen hladnom inscenacijom krvavih i vrelih saznanja ove poeme apokaliptičke stvarnosti, koja, koristeći bogatu leksiku u rasponu od metafizičke opštosti do modemog reističkog žargona, kao da nema vremena da se pozabavi sobom kao konkretnom radnjom, sobom kao formom koja se na čitanje nudi posle nekoliko milenijuma postojanja poezije.
(Vojislav Despotov)
„Insistiranje na refleksiji, baroknosti rečenice, angažovanosti bez predrasuda (i milosti), večitoj upitanosti, sumnji nad postojanjem, sve to smešteno u surovoj planinskoj zabiti sela Jakira (u blizini Glamoča) — prepliće se u ovoj poeziji kao planetarna sudbina, kao dramatični sukob ranjenog Prometejstva sa svetom zamorenog Orfeja."
(Nikola Kitanović)
KNJIŽE
