Onda je stakleno zvono počelo da puca. I oko nas je počelo da se puca. Naši očevi su se talili, pod starost su počeli da se tale i da se grabe oko materijalnih dobara, oko moći, uticaja i prevlasti. Zatečeni tim događajima ostavljali smo decu po jaslicama i vrtićima, po školama i obdaništima i pod prinudom kao dobrovoljci odlazili u ratove koje su neki drugi pokrenuli. Kad smo se vratili iz ratova, ostali smo bez firmi i bez posla. Naše mišljenje niko nije kontrolisao, ali ono nikoga i nije zanimalo, a deca su nam već izrasla i imala su svoja mišljenja koja ne samo da su bila slobodnija od naših već su se suprotstavalja našim i opštim. Kao između prstiju pesak, iscurilo nam je vreme. Sedimo, ćelavimo, ugojeni smo, gubimo zube, imamo problema sa zdravljem, imamo psihičke tegobe, i bez para smo zgužvani kao krpe u očima naše dece koja su otvorila smelo i hrabro vrata novom mileniju.