Taj nedostak takmičarskog duha mogao sam tretirati i kao manjak samopouzdanja, kao slabost karaktera ili pak nedostak vere u ono što radim i pišem, a kad je već tako, mislio sam, moj život uopšte nema smisla. Ali živeti sam, ipak, morao, a i stvarati, pisati i objavljivati sam morao. Čemu onda sve to, govorio mi je moj racionalni um, ako se ne boriš za vrh. A moj mudrački um je govorio: Čemu se boriti kad na putu do vrha, pa i na samom vrhu, ljudi jedno drugo potiru i brišu, a to si već video i možeš svedočiti samom sebi, na hiljade puta. Takve stvari se, vidiš u medijima u raznim oblastima, pa i u književnosti, dešavaju u globalnom selu svakih nekoliko minuta. Kakvog je smisla krenuti putem kojim svi idu i trkati se sa svima onako sam naoružan samo svojim iskustvom življenja među ljudima i knjigama koje si objavio, rukopisima koje si napisao i tekstovima koje nosiš u glavi, a nisi ih još uobličio. Kakvog li smisla, osim da te, kad već stigneš do nekog mesta penjući se ka vrhu, oni koji su ispred tebe ne zbace dole i svuku te opet dole oni koji idu iza tebe. A ti kažeš sebi da želiš neporažen otići sa ovog sveta, jer dovoljan je poraz da već živiš determinisan u svetu koji je ustrojen bez tvoje želje, volje i pomoći.