Došla si niotkud, kao fantazija samotika, što razbija dosadu monotone večeri, gazeći pri tom bosim nogama jesenje ruže prekrivene snegom. Naga, mnogolika i bestelesna ogledaš se u razbijenim kristalima pahulja. Ljubav je, kažeš, ukosnica od mesečeve kriške. Tuga je prećutani smeh. A život umišljaj koji preozbiljno shvatamo.