Živuci stihijski često i iracionalno vođen nekim dubokim instiktom za preživljavanje i za opstanak među ljudima, otkrivao sam u početku da su moji krugovi nedovoljno orginalni i da mi uvek nešto nedostaje, ali sam uporno vođen nekim unutrašnjim božijim promislom nastavljao dalje. Kako su godine prolazile, kako sam sve više i više stranica ispisivao shvatao sam da sam sve usamljeniji, da sam sve orginalniji, sve autentičniji, da sam orignal i da su mnogi oko mene samo simulirali, plagirali istinsku književnost, koju su podupirali akademskim potpisima i titulama i raznim permutacijama teorijskih znaja, kao bi sve to dobilo patinu, kako bi bilo dobro ušemljeno i uklopljenu u književnu istoriju, koju, kao i u politici, stvaraju uglavnom oni koji su na vlasti. I to što sam otkrio da sam orginal nije mi bilo dovoljno, jer sam video da me genracija, ta koja drži književni monopol, i ne primećuje.