Godinama ne putujem vozom, a kad me je prijatelj Franjo Frančić pozvao da se nađemo na beogradskoj železničkoj stanici u restoranu, obradovao sam se. Putovao je od Ljubljane za Skoplje, preko Beograda, književnim i prevodilačkim poslom. Za mene je imao par sati, od voza do voza. Ponovo sam se sreo sa kariranim stoljnjacima, kloparanjem točkova vozova po šinama i sa onim tipičnim staničnim mirisima, i konobarom koji računa viljuškom. Franjo je pio belo vino, a ja neki gusti sok. Preko zvučnika su najavljivani dolasci i odlasci vozova. Oko stolova su se vrzmali prosjaci i policija i sve je izgledalo isto kao kad sam putovao pre tridesetak godina. Franjo i ja smo razgovali u dugim monolozima, onako sa strašću, u želji da jedno drugom za kratko vreme što više kažemo, kao u romanima Dostojevskog. Obojica smo rođeni u bivšoj nam zajedničkoj državi Jugoslaviji i činilo se kao da se od tada ništa nije promenilo i da smo rod rođeni kako bi se to reklo kod mene u Banatu.
