Radovan Vlahović
Književnik, osnivač i direktor Banatskog kulturnog centra
Teško da se mogu trkati sa ovim mlađanim proevropskim izdavačima iz naše zemlje.Oni su oformili timove odrasli su u gradovima i baštine drugačija i savremenija iskustva komunikacije sa njihovim institucijama.Ja u takvim trkama nemam mesta a niti bilo kakve šanse da uspem da dobim i da ispratim ono što takve produkcije u izdavaštvu traže. Ja sam čovek drugačijeg kova i drugačijih iskustava..
U mladosti, sam bio pobunjeni pisac koji je duboko verovao u san da bi svet u kome živimo bio i lepši i bolji da ga vode pesnici i žene.Danas četvrt veka docnije shvatam koliko sam bio u pravu. Međutim okolnosti su se promenule.Pesnici su prestali da pišu angažovanu poeziju, estrada ih je sklonila u ilegalu tako da su im i pesme postale hermetične i zatvorene. Sa ženama je je u poslednjih četvrt veka sasvim drugačije. One su prihvatile izazov novog vremena i hrabro stale na crtu svakodnevice i uključile se u politiku kao primenjenu filozofiju, sa stalnom spremnošću da svoje najbolje osobine kao što su požtvovanost,racionalnost marljivost,čovekoljublje,lepotu i toleranciju unesu i njima oplemene politički život i same politike. Treći milenij svako pripada ženama, a ja nekako izpotiha još verujem da će se i pesnici probuditi i angažovano zapevati na sav glas.
Jer tebi suđeno Radovane da veličaš te lezileboviće Govorio je Moj pokojni brat Vlasta Izgleda da jeste odgovorimu ja bez želje da ulazim u dalju raspravu gde sa sigurnošću znam da je on u pravu ali kako bi sačuvao vlastiti ponos i stavio glavu kao noju pesak oćutao sam njegovu primedbu I složio se sa njim
Naša patnja je velike. Svi je slikaju i opisuju, a niko da je sveobuhvatno naslika. Jer ona se stalno povećava i izmiče našem duhu. Često ne znamo šta sa sobom da radimo i gde da se denemo. Sve se osvrćemo i gledamo spolja šta je to što nam može zadovoljiti večno gladna čula.A njih još niko nije zadovoljio, Ona reže našem razumu koji bi da ih uravnoteži, a ona postaju sve uzrujanija dok ne dovedu duh u jedno stanje straha. Čula nas gone da stihijski mislimo da stihijski živimo, a nikada ne napravimo reda u vlastitom životu, Nisu ona kriva imamo ih pa ih imamo, krivi smo mi što ne nalazimo u sebi volju da ih obuzdamo. Da tako umanjimo količinu patnje koju nam povođenje za njima život donosi.
Što je čovek slabiji, sve je naduveniji. Što je nesigurniji u sebe i u svoje mesto u svetu, sve više ima potrebu da demonstrira simulacijom snagu. Slabići su čudan svet. Podozrevaju na sve oko sebe i u svemu vide opasnost za svoju narciosidnu personu. Lako se ljute i teško se obuzdavaju da ne pokažu svoju sujetu. Vole da su u grupi i često iz grupe crpe snagu za svoje postojanje. Retko kad iskreno vole, jer oni vole samo sebe. Nemaju svoj stav, a njihov identitet je uvek interesan. Infiltrirani su duboko u naše živote i ne preostaje nam ništa drugo do da ih prihvatimo takvima kakvi jesu. Kao teško promenjivu realnost.
Tiho jutarnje ubijanje je počelo. Cigara za cigarom na bolesna pluća i šaka lekova na izranjavan želudac. Pišeš sve misleći da činiš nešto veoma važno. Činiš to posvećeno u želji da budeš čitan. A mnogi su te već krenuli čitati. Kad te pročitaju, gotov si. Pišeš im nešto novo i pokazuješ se. Misliš, voleće te još više i izvršićeš uticaj, ući ćeš u njihovu dušu, a sve su sumnje tu, stavio si ih ispod tepiha. Misliš važan si, a nikome od drugih nisi toliko važan koliko misliš i nisu oni tebi važni. Budi malo važan svome telu koje ignorišeš već godinama, šapće ti alter ego. Mamuzaš ga i bičuješ, sipaš u njega gomilu medikamenata da bi se osećalo dobro. Dopinguješ se otrovima da izdržiš da preguraš dan. Da bar na tren osvojiš naklonost publike i ostvariš nešto što će te približiti uobrazilji koji su pred sebe postavio. Kakav glupi ideal. Poništavaš zdravlje na svakom koraku. Čitav život bi da uneseš red, a reda nema. Kreneš, pa se okreneš na drugu stranu. Nekad te život baci, a nekad se sam baciš u naručje nekom događaju, nekoj ideji u nečem gde u begu od vlastitog reda odlaziš kao uragan verujući da ti je to tog trenutka važno. Samobmana imaš na pretek. Stalno težiš nečem velikom, svetačkom, ti maleni crve i zemaljski stvore. Bogonadahnjiješ se, a onda to prosipaš na gluposti i trošiš kredite koji su ti dati rođenjem. Kakava jeziva sudbina te je dopala, mili moj dvojniče, brate rođeni. Pišče.
Želje nas unizuju i podstiču, čine nas smešnim i pohlepnim. Daju nam krila i stropoštavaju nas u ponore. Retko im se opiremo. Omamljeni njima, stvaramo iluziju da će se one, ipak, ostvariti ma kakve one bile. One nas gone da se trkamo u unapred izgubljenim trkama. Čine od nas mahnite častohlepce koji vlastitu oboženost večnošću stavljaju u drugi plan zarad trenutka životne slave. I kad uspemo ponekad da ih obuzdamo, one se koprcaju i vrpolje u nama, grizu nas i izjedaju i teraju na taj čudni samoubilački pohod kroz život kako bi trijumfovale u svom često varljivom ostvarenju.
Naša sklonost ka zabludama je velika, osećanje za realnost je uvek iza naočara sebičnih želja. Vredimo obično onoliko koliko nas procene da vredimo, mada mi pre no što se popnemo na kantar procena, mislimo da vredimo više. Procenitelji su naizgled merilo realnosti naše težine i oni se češće prilikom procenjivanja rukovode vlastitim interesima. Naše je da se damo na procenjivanje, a njihovo je da se odluče da mere i kažu koje je naše mesto u njihovom sistemu vrednovanja. Svi gledaju svoje i svi mere svojim aršinima, a ponajčešće tamo gde im naginje interes i srce. Kad nas pogrešno procene, naša sujeta obično izlije reku gorčine u naše srce. Shvatamo kolika je zabluda bila dati sebe, kao najskuplji i najvredniji eksponat u vlastitom životu, dati na procenjivanje onima za koje nisi siguran da te razumeju. I zato, kad se dese loše procene, ne krivimo procenitelje za koje smo od početka verovali da nisu na našoj strani, ne krivimo ni sebe, jer želja za uspehom je samo jedna od naših sitnih ljudskih slabosti. Jer život je, ipak, najvrednija činjenica koju, zajedno sa našim delanjem, imamo čast da u datom vremenu odživimo. A posle se sve ionako zaboravi. .
Svet oko vas nije sazdan na pravdi, već na interesima. I ljubav kao najtananije i najfinije osećanje u ovom vremenu je dobila boju interesa. Veliki ideali sa početka prošlog veka su potrošeni, a novi i kad se rađaju, imaju interesni ukus starih. Sami ste pred Bogom i ljudima i onda kad vas po čitavom biću zapljuskuje stvarna i virtuelna gomila. Oslanjate se svakodnevno na razum, tek da održite budnom onu klicu samopuzdanja da preživite realnost. Mi nismo osuđeni na uspeh, već na stalnu težnju da u nečem uspemo. Obično su drugi merilo našeg uspeha, a oni se ne rukovode pravdom, već interesima. I tako nam prođe život. I kad smrt pokuca na naša vrata shvatimo: Bog nas je stvorio da živimo, delamo, pa koliko se ostvarimo. Naše je samo ono što smo proživeli, kako fizički tako i duhovno, i to je naš najveći uspeh, a sve drugo pripada drugima.
Пријавите се на:
Коментари (Atom)