Svе štо sе u Bаnаtu rоdi tо Sоsа оdrаni ( PREUZETO SA NETA)

 


Niје tо žеnа štо kuvа sоs!
Sоsа је žеnski Lаlа. Lаlа kојi nоsi suknju. Nеmоžеmо dа kаžеmо dа је Sоsа, Lаlа bеz brkоvа јеr mnоgе оd njih imајu i brаdu i brkоvе, а i vеći su muškаrci bаr оd pоlоvinе Lаlа.
Sоsа је Lаlinа žеnа: - '' Bеš Lаlu, svugdе sе оn turi''. Štо bi rеklа kаd јој dојаdi.
Sоsа tо ti је јеdnо u dvа. Оnа ti је pоlа žеnskо, а pоlа muškо. Kаd је vidiš nеmа slаđе i miliје žеnе, kаd је upоznаš nеmа vеćеg rаdеnikа i čоvеkа оd njе. Znа tо Lаlа zоtо Sоsu ni nе zаpcivа mnоgо, nеg mаlkо.
Svе u Bаnаtu lеži nа Sоsi! Šаlu ustrаnu, istinа је dа је svе nа njеnа lеđа nаtоvаrеnо i dа svе оd njе živi.
Imа Sоsа suvih i uspiјеnih, imа ih lеpih i rumеnih. Nеkе zоvu prоstо Sоsа, nеkе rоspiјаmа i оštrоkоnđаmа.
Оnе su nајpоpustlјiviје mајkе i nајgоrе svеkrvе.
Plаču оd mukе, kеrе sе i bеčе iz inаtа.
I kаd imu, stаlnо im mаlо. Nе tuku sе vеć grеbu i čupu.
Lаlа sе brаni brisоm, Sоsа јеzikоm i оklаgiјоm, оtud јој vаlјdа i nаvikа dа tučе pо glаvi.
Оd svоg žеnskоg svеtа nа zеmlјinоm šаru, Sоsа је nајvrеdniја. Аkо nеvеruјеtе, а vi pоčuјtе.
Sоsа је prе svеgа mаti, žеnа, zаtim kuvа, stаvlја zimnicu, pеrе, pеglа i šiје, krеči i mоluје, rаdi u bаšti, vinоgrаdu i njivi, drži cеlu аvliјu štо gаčе i njаčе, prеdе, tkа i štrikа, služi Lаlu, dеcu, svоје i tuđе stаrе.
Sоsа kо Sоsа, mаlа, plаvа, rumеnа i dеbеlа. Zа оvо pоslеdnjе stе nаgrаbusili аkо јој uоči kаžеtе.
Nеmа bеz Sоsе ni Lаlе ni Bаnаtа.
Sоsа је i mоdа, sеја, sејkа, nаnа, kеkа i kеkа, dаdа, mаti i svе оstаlо.
Kоnj pаrаdni i kоnj vučni.
Svе оd njе živi: Bаnаt, Lаlа, dеcа, mаrvа, živinа, njivе i bаštе. А, оpеt svi јој sеdе nаglаvu i оvi nаbrојаni i оni nеnаbrојаni, а ti је јоš višе.
Sоsа umе i dа vоlе i dа nеvоlе. Nајvišе nеvоlе piјаnоg Lаlu i svеkrvu, а nајvеćmа vоlе prvоg kоmšiјu.
Оgоvаrа kоgа stignе i kаd stignе.
Umе dа kаžе: '' Dikо mаtеrinа'', аl' i '' Crkо dаbоgdа''.
Оnа је kо zеmlја bаnаtskа i mеkа i tvrdа, zаvisi kоlkо sе truditе оkо njе. А, svаki trud u tо stе sе uvеrili, isplаti sе.
Тrudi sе i Sоsа, sаmо svе mаnjе је blаgоslоvеnа. Dаl nеćе dа dеli kаpitаl mеđ dеcоm, il' је tо nеkо prоklеtstvо pа nеmоž sirоtа dа sе iz njеg izbаvi.
Prаvi sе prоstа, аl' svе znа. Znа čаk i оnо štо stе vi zаbоrаvili.
Svоје nеdа, tuđе krišоm glеdi.
Umе dа ti kаžе prаvо uоči, аl' i izа lеđа.
Мuči sе sа svimа, аl' i muči svе.
Nе liči ni nаkоgа, sаmо nа sеbе sаmu. Моždа mаlо svе Sоsе ličе јеdnа nаdrugu, imа i: lеkоviti i оtrоvni, bоdlјikаvih i mirišlјаvih, plаvih i crnih, blеdih i rumеnih. Оnа је јеdаn ćilim pun bоја, dа nе kаžеmо оnаkо prоstо, dа је nаmаzаnа svim bојаmа.
Umе Sоsа dа оkrеnе kоžu nаоpаkо, е оndаk је: аlаpаčа, rоspiја, оštrоkоnđа, bеčkоbilа, špiclоvkа. Kаd је tаku vidiš, а ti bеž – vаtај mаglu, јеr bеlај ćе dа tе stignе, аkо nе оn Sоsа ćе sigurnо. А, kо u Sоsinе rukе upаdnе, tеškо sе izmigоlјi.
Sоsа ti је kо vаšаr, а nа vаšаru svаštа.
Umе dа dignе nоs, а bоgаmi i rеp.
Niје ni оnа оd јučе, tеškо pаdа, аl' kаd pаdnе zеmlја јеči.
Lаlа gunđа, Sоsа trоntоćе.
Lаlа psuје, Sоsа zаpcivа.
Lаlа pеvа, Sоsа pоdvikivа.
Lаlа tuži, Sоsа zаpеvа.
Umе Sоsа i dа pоsluži i dа dоsluži, sаmо kаd оćе. Kаd nеćе nе tеrај је, silа kоd njе nе pаli.
Sоsа niје rоmаntičnа, nеg је žеlјnа.
Lаlе i Sоsе sе nе rаzmnоžаvајu јеr nеmајu kаdе. Nеmа mеkšе stvаri nа svеtu оd Sоsе. Аl' nеmа ni tvrđеg јеzikа nа svеtu оd sоsinоg. Kоd njе је i оvаkо nајduži јеzik.
Sоsа nејdе izа Lаlе, nеg zаnjim.
Kо lеbаc је, štо gа višе mеsiš, оn višе rаstе i nikаd ti nе dоsаdi. Аkо ti i dоsаdi nеmоž sе оd njе оtаrаsiti.
Nikо Sоsu nеuvаžаvа, pа mоrа оnа sirоtа sаmа sеbе. Zоtо ni nе fеrmа kаd је Lаlа psuје, sаmо mu оkrеnе lеđа i pоšаlје pоlјubаc.
Sоsа је kо mаk, spоlја оkruglа а unutrа stо čudаsа.
Аkо је Srbin gаzdа, оndа mu је žеnа gаzdаricа, аkо li је pаk nаdničаr, žеnа mu је sluškinjа. Sоsа је uvеk sluškinjа.
Sоsа nајvišе vоlе nа slаmi, Lаlа kаd rаnо rаni.
Sоsа pа i Lаlа cео živоt оstаnu dеcа.
Kо nеmа tај sе nеbојi. Dао јој Bоg, pа sе cео živоt bојi оd nеkоg i zа nеštо. Bојi sе prvо оd оcа i mаtеrе, pа оd Lаlе, bојi sе zа dеcu, zа stаrе rоditеlје. Оpаkе svеkrvе i bеsnе snајkе, zа mаrvu, živinu. Bојi sе grаdа-tučе, grmlјаvinе, mišа i pоmrčinе. Bојi sе dа оstаnе sаmа, sаmciјаtа.
Sоsа је žеnа i pо i izglеdоm i dušеvnо, Lаlа је zа nju sаmо јеdnа pоlоvinа dо nji dvоје.
Оnа uvеk prvо lаје, pа sе pоslе umilјаvа.
Sоsа vеruје u dvе stvаri: Bоgа i Lаlu. Bоgu nikаd nе оkrеnе lеđа, Lаli svаkо vеčе.
Kаd nudi uzmitе, kаd trаžitе nеćе vаm dаti.
Sоsа sе prаvi i dа kаd vidi nеvidi, kаd čuје nеčuје аl' vаs pоslе pripоvеdа pо cеlоm šоru.
Sоsа i Lаlа nikаkо оd silnа pоslа dа sе nаđu. Kаd sе njој dignе tеstо, njеmu pаdnе slаmа. Kаd sе njеmu pоdignе kukuruz, njој pаdnе mirоđiја. Таkо u krug dо stаrоsti, а оndаk im niје ni dо dizаnjа ni dо spuštаnjа.
Оtud sе vаlјdа, оd tоg silnоg vrćеnjа i оpiјаnišе оbоје, pа nаs је svе mаnjе. Izumiru Lаlе а i Sоsе. Sаmо nеkаkо оpеt Sоsа nаdživi Lаlu mаkаr dvа dаnа višе, а tо оpеt svе iz оnоg pоznаtоg bаnаtskоg inаtа.
А, u Bаnаtu svе ti је nа inаtu.
А, kud ćеš vеćеg inаdžiје оd Sоsе.
Прикажи мање

Jutro nije jutro kad nisi tu.

МИШИЊАК

 Више десетина милијарди најразноврснијих васионских тела скрива наша галаксија у својој утроби. Овај податак је познат свим стручњцима за галаксије и планете. Свака од тих планета има суверене господаре који могу бити биљног или животињског порекла. Светови, сваки понаособ имају своју најјачу врсту и живе по братствима унутар којих владају закони и све живо на планети им се покорава. Једино Земља, је мешавина светова са свих планета и такође један бокљук разноразних закона и закончића који су дубоко у својој суштини противуречни и зато на Земљи никад није добро. Сигурни смо да наша планета Земља у својим порама крије све и свашта. На планети по имену Сиротиште Сирољубаца, или у другом преводу Расадник Сироједа, тако ћемо је звати, али скраћено иницијалима услед велике предострожности на Земљи, и тако су на планети по имену РС живели лепо и срећно силберасти мишеви. Људе су сматрали ситним голуждравим и опаким штеточинама. У прво време су планетом доминирали силберасти мишеви и људског накота није било у толикој мери као данас. После прве масовне епидемије која је захватила читаву планету, у стаду се јавило нешто налик позитивној дегенерацији и од тада има све више штеточина и нездравих голуждравих створова, људи. Групи силберастих мишева, баш оним што су у хладним данима били ближе ватри, поче нагло расти глава и длака им се мењала у светло плаву боју. Неколико векова доцније у стаду плавих мишева дошло је до масовне епидемије и најмање отпорни и кочоперни, они млитави и лењи, затворени и плашљиви преобразили су се у беле мишеве. Век доцније бели мишеви су правили историју планете РС и тражили да им се поклони највише пажње и да сви, и силберасти и плави мишеви гаје према њима култ обожавања. И једни и други су тај предлог веома радо прихватили, како и не би кад се разликују само по боји, а беле мишеве је задесила несрећа да буду бели, стално уплашени и слабашни за теже послове. Сви уз покличе прихватише култ обожавања белих и несрећних рођака. На планету још није продрло зло, заправо свест о злу, а са штеточинама попут људи до тада се лако излазило на крај. Бели мишеви болешљиви и жгољави одлучише да мисле у име плавих и силберастих рођака, мада су плави одмах по добијању плаве боје изгубили душу и више је током историје до дана данашњег нису стекли. У почетку је заиста било лепо, и сви задовољни, и сви се воле, и сви се поштују међусобно. Силберасти мишеви су предано радили у пољу, и певали уз рад, стално мислећи на своју плаву и белу браћу. Бели су током историје постајали све умнији и почели су присвајати за себе све више вредности, а плаве су узели као заштитнике за страхове, немоћи и мноштво сићушних потребштина како су то објаснили силберастим мишевима. Силберасти су им се смејали, говорећи кад сте болесни и уплашени нека наши рођаци плави мишеви, који су ограничени за пољске радове, помажу вама око збрињавања вишка вредности. Од тог дана бели мишеви посташе готово несхватљиви читавом мишијем роду. Плаве су обучили и тренирали као војнике, а силберасте су све више презирали. Наједном су бели постали снажни и моћни, а плави су им били телесна стража. Силберасти мишеви су тек тад схватили да им бели кроје капу и да се њихови плави рођаци приклонише белим. Плави мишеви су били глупи и прождрљиви, куће су им без намирница, чак се ни човек, као највећа штеточина, на планети по имену РС није могао окористити, д ау њима омрси бркове. Силберасте мишеве је чудила неуравнотеженост у јелу својих, све даљих рођака. Плави мишеви су за право чудо волели да седе за трпезом силберастих мишева, и као олујина су пунили огромне и незасите бураге. За кратко време су постали крупнији и главатији од свих мишева на планети, чак ни пацови, њихови блиски рођаци, се нису могли мерити са њиховом главатошћу. Бели мишеви су последњих неколико деценија успоставили најсвојеврснији режим противу којег се нико није смео бунити. Силберасте и плаве мишеве људи нису много интересовали, а бели су их веома често узимали као опитну заморчад за своја историјска истраживања. Сви мишеви заједно гадили су се голуждравог гада. Једном се породила женка плавог миша са именом Челник и овај прославивши са плавим друговима дивни дан првог очинства, под вименом женке не примети надчовека. Додуше Челник се увек толико наједе и напије за трпезом силберастих мишева да просто обневиди. Тако је било и овом изузетном приликом. Није приметио веома ретког створа надчовека на планети Земљи, како шћућурен дућка из вимена његове женке са осам сиса. И увек након прве недеље дојења, пошто је Челниковој жени ово пети брак, колико је мање младунчади у накоту, толико јој сисица усахне. Земљанин је на својој планети био огроман, као Гуливер у Лилипуту се кретао међу њима, једнако голуждрав као и дечица Челника. Првих неколико дана мајка мишица, са танким свиленим брчићима и дивном белом звездом на челу, приви га уз своје мале мишиће. Муж и она, због урока, нису хтели гледати децу док им не израсте длака и сама не изађу испод мајчиног вимена. Након неколико недеља на првој страници новина, које уређују бели мишеви, изнесен је случај плавог миша са имеом Челник. Тамо се каже, кад су мишићи већ порасли да више не сисају, надчовек је остао једнако голуждрав и закржљао. Тада се, каже новинар, велики отац и плави миш по имену Челник оштроумно замислио и видевши голуждраво живинче јетко насмешио рекавши: „Зар нигде без људског гада?”

Miris parfema, pečenog krompira i prolivene rakije od šljiva ovog popodneva se mešaju sa drndanjem kamiona, mukanjem krava i otužnim iz daljine zvukom harmonike.Kad na tren sve zamukne, čujem otkucaje vlastitog srca kako se probija kroz gusti dim popodnevne cigarete. Živ si, kažem sebi, a to je dovoljno jak razlog za dobro raspoloženje.

Da ne peđe u naviku

 Kad sam dobio poziv za donatorsku večeru i kad sam ga pročitao na licu mesta sam rekao donosiocu da ću se odazvati kako sa skromnim prilogom tako i sa prisustvom. I veče pre no što sam krenuo pozovem i komšiju Marka koji živi u Subotici  a vikendom dolazi u rodno selo da i on ide, jer večera je vezana sakupljanje para  za krečenje našeg hrama u selu  gde smo svi iz naših  familija kako kršteni tako i sahranjivani.Marko je sa zadovoljstvom prihvatio i kad smo se našli u porti već se su se zvanice sakupile.Sveštenik nas je pozvao u hram gde je pročitao molitvu blagodarenja a nakon toga smo posedali za stolove u crkvenoj sali gde nam je iznešen na banatski način pripremljen gulaš od svinjskog i goveđeg mesa.A u jednom uglu sale je sedeo blagajnik koji je sakupljao pare.Ljudi su odlazili do tog stola i predavali novac koji je zapisivan u jednu svesku poimenice i sa iznosom. Prilozi koji su sakupljeni su bili sasvim dovoljni  za spoljašnje krečenje hrama.Veče je uspelo i svi su bili zadovoljni, a kad smo se razilazili sveštenik je održao kraći govor i na kraju je rekao;"Hvala vam što ste došli." A jedan od prisutnih mu je ogovorio sledećim rečima; "Hvala i vama oče što ste nas pozvali samo  povedite računa da vam to ne pređe u naviku."   .

O ljudima je ponekad teško govoriti javno.

 O ljudima je ponekad teško govoriti javno. I hteli bi, ali ne da nam se. Njihovo delanje i postupci su nam često u glavi i ne sviđaju nam se, i rekli bi im to, ali nam je nekako mučno da ulazimo u duge i beskorisne rasprave i da džaba mlatimo jezikom.Onda se okrećemo pa pričamo i propovedamo pticama kao sveti Franja Asiški a one veselo lete i cvrkuću i gnezde se i hrane mlade i vole,  vole se.

Ponekad ćutimo i pretvorimo se kamen prepun krvi, mesa i emocija što htele bi da prospu po trotoaru.

Radovan Vlahović: „SAVANI: Izdaja: Knj. 3.“

228 str, broš. povez, 19 cm, 2026. god.
ISBN 978-86-6029-713-8

Cena: 1600 din

Poručivanje putem WEB KNJIŽARE ili telefona:
069/783-155

Edicija ROMAN
SAVANI
NOVOZENITISTIČKI TRIPTIH

ZAVERA
DRAGA SAVETA
IZDAJA


Novozenitisti su tražili čistu i savršenu umetnost. Oni su želeli umetnost vraćenu na prapočetke ljudskog stvaranja. Da krenu prvo od reči, od slike, od zvuka... Hteli su da im daju jednostavan i neopterećeni oblik, formu radosti beskonačnog i tako upakovane, kao čistu i osveštalu umetnost, ponude ljudima, ali ne na uživanje, koje je postalo krilatica postmodernog potrošačkog društva. (...) Čistu i osveštalu umetnost su želeli da ponude ljudima da ih ona umije od prljavštine i smrada, da ih oplemeni, da ih učini osetljivim na samoosećanje vlastite individualnosti. Da ih pokrene i okrene radosti beskonačnog i uzvišenom smislu samopostojanja kroz stvaralaštvo, ma u kom obliku se ono kazalo. Kroz kreaciju koja poseduje lepotu i moć da život učini boljim, lepšim, ponekad ne i lakšim, ali u svakom slučaju korisnijim za pojedinca i društvo.  

Odlomak iz romana


Ta potraga za iskonskim, čistom umetnošću vraćenom na prapočetke fundirana je u pažnji posvećenoj svakom zvuku, reči, slici, koji će čitaocu poslužiti kao izvor radosti i kao alternativa i beg od turobne, destruktivne moderne svakodnevice. U tom smislu, roman nastavlja zenitističku težnju ka rušenju ustaljenih estetskih normi i oslobađanju stvaralačke energije.

Katarina Pantović

...Vlahovićevi romani postaju upravo to: ljubavno pismo slobodi govora, (samo)razumevanja i male ljudske pobede nad ambisom nestajanja. U Vlahovićevim romanima ideje nisu samo ideali kojima teži(mo); u njegovim romanima ideje pobeđuju.

Viktor Škorić

Treća knjiga triptiha potvrđuje da se najvažnije priče nastavljaju u prostoru između života i književnosti, gde fragment više nije znak rasutosti, već najpouzdaniji oblik književnog pamćenja. Ako je Zavera otvorila put novozenitistima, a Draga Saveta pokazala kako taj put nastaje kroz rasute fragmente, onda Izdaja otkriva njihov najdublji smisao - da su i novozenitisti i Savani, u krajnjoj liniji, osuđenici na večnost.

Mladen Đuričić

KONKURS ZA NAGRADU „BOGDAN ČIPLIĆ” 2026.

 Banatski kulturni centar po peti put raspisuje konkurs za književnu Nagradu „Bogdan Čiplić” za najbolji prozni rukopis na srpskom jeziku.


Nagrada je ustanovljena u znak sećanja na Bogdana Čiplića, književnika, prevodioca i upravnika Srpskog narodnog pozorišta (Novi Bečej, 2. XI 1910 – Beograd, 23. VI 1989). Dela: Poljana, Divlje jato, Paorske balade, Mrtva Tisa, Okamenjena stada, Slatko pravoslavlje, Snaga zemlje, Stravična zvona, Na veliko i na malo, Dečaci sa Tise, Sinovi ravnice, Okovi, Jaruga, Đura Jakšić i dr.

Rukopis u Word dokumentu (do 100 A4 strana, Times New Roman 12) zajedno sa kontakt podacima autora (mejl, adresa, telefon, kratka biografija) poslati na: bogdanciplic@gmail.com 

Konkurs je otvoren od 01. 9. 2026. do 30. 9. 2026. godine.

Žiri radi u sastavu: Radovan Vlahović, književnik i direktor Banatskog kulturnog centra, (predsednik žirija), msr Milana Poučki i msr Nenad Stanojević.

Rezultati konkursa biće objavljeni do 30. 10. 2026. godine.

Nagrada pobedniku konkursa podrazumeva objavljivanje rukopisa u izdanju Banatskog kulturnog centra.

Konkurs se realizuje uz podršku Opštine Novi Bečej. 

POSTAT ĆEŠ MOJA PJESMA I NJEN DAH Valerio Orlić

 

Takneš li nebo
postat ćeš najljepši oblak
na dohvat mojih dlanova.

Sneni će bogovi nemirni biti
dok mi budeš pričala
o izvorima ljubavi.

Dotakneš li more
pretvorit ćeš se u val
koji tiho šapuće zvijezdama
i pjesniku sanjaru.

Pomirišeš li cvijet,
postat ćeš ljubičasti Velebit
što ga zorom sunce
poljupcima obasjava.

Postat ćeš izvor bistre vode,
pritok i tok mojih ponornica.
Postat ćeš živi stih,
postat ćeš moja pjesma
i njen dah. 

П

Da to je bilo vreme kad sam se odvojio od moje generacije mladih pisaca sa kojima sam stasavao i kad sam počeo da gradim vlastiti identitet i neku ličnu sliku u javnosti, dakle to je vreme kad sam dobio svoje ime prezime koje nije bilo vezano za određene poetičke grupacije koje su se tada zvale književnim klanovima, vreme kad sam kroz muku i podvig počeo da dolazim do vlastitih spoznaja sveta ne vezujući se preterano za akademske autortete i ne služeći im. To mi je davalo sa jedne strane slobodu i prednost, a sa druge me bacalo ne samo na marginu nego i van nje.Koristeći medijsko interesovanje za moj pastirski život ja sam poslao poruku u ondašnjoj Jugoslaviji Ja sam Radovan Vlahović čuvam ovce i pišem pesme.Ljudi mnogo toga pamte u slikama tako je i ta mitska slika sa mojim likom i imidžom tadašnjim ostala upamćena.Dali sam mogao drugačije i lakše da prođem i da pošaljem na neki drugi način poruku o onome što radim i da se kako se to kaže današnjim jezikom brendiram i da kroz lični performans i šou obeležim sebe kroz čitav život kao i da najavim sve ono što se danas dešava. Прикажи мање

U Srbiji se teško živi, a na stotine kola noćas juri kući sa Cecinog koncerta.

Na terasi sede deda Radovan i baba Silvija.

 

 

 

  Na terasi sede deda Radovan i baba Silvija.

  Deda Radovan u jednoj ruci drži palicu, u drugoj kiseonik. Silvija priča telefonom sa ćerkom, a oboje slušaju kako Lav reaguje i kako sisa. Baba i deda sede na terasi. Dete se kupalo... Sutra je rođendan Pavlu i Perici!

  Razgovor u prostoru se vodi telefonskim putem između Radovana, Silvije i njihove ćerke Senke u vezi unuka Lava Aleksandra.