Recenzija: Vesna Stefanović – Kosmička prašina

 Između beskraja i najfinijeg traga: Osvrt na knjigu „Kosmička prašina“ Vesne Stefanović

Knjiga „Kosmička prašina“ Vesne Stefanović uvodi čitaoca u suptilan poetski i misaoni prostor u kojem se spajaju univerzalno i intimno, prolazno i večno. Samim naslovom autorka uspostavlja snažnu metaforu: kosmička prašina je istovremeno nešto naizgled sićušno, rasuto i neuhvatljivo, ali i osnovno gradivno tkivo iz kojeg nastaju svetovi, zvezde i sam život.
Poetika suptilnosti i unutrašnjeg traganja
U svom prepoznatljivom maniru svedenog, ali duboko proživljenog izraza, Vesna Stefanović gradi tekst koji od čitaoca zahteva smirenost i pažljivo osluškivanje. Reči u ovoj knjizi nisu tu da bi zadivile spoljašnjim efektima, već da bi osvetlile one tihe, često nevidljive čestice ljudskog iskustva – sećanja, slutnje, emotivne lomove i trenutke unutrašnjeg pročišćenja.
Svaka pesma ili zapis deluje kao zaseban mikrosvet u kojem se svakodnevica uzdiže na ravan višeg smisla. Autorka vešto balansira između osećaja ljudske krhkosti pred beskrajem vremena i potrebe da se u tom beskraju pronađe sopstveno uporište, lepota i toplina.
Simbolika svetlosti, prolaznosti i trajanja
Kroz čitavo delo provlači se tiha napetost između nestajanja i nastajanja. Kao što se u svemiru iz rasute materije rađa nova svetlost, tako i lirski subjekt ove knjige iz sopstvenih preispitivanja, tišina i ranjivosti stvara novu duhovnu snagu. Motiv prašine ovde nije simbol ništavila ili zaborava, već podsetnik na povezanost svega postojećeg – na činjenicu da i najmanji trag emocije, misli ili ljubavi ostavlja neizbrisiv otisak u vremenu.
Zaključak
„Kosmička prašina“ je knjiga namenjena čitaocima koji u književnosti traže iskrenost, misaonu dubinu i estetsku meru. Vesna Stefanović ovim delom potvrđuje zrelost svog autorskog glasa, darujući nam knjigu koja se ne čita u jednom dahu, već joj se vraća kao tihom sagovorniku koji nas podseća na to od kakve smo fine, zvezdane materije satkani.

Сједињене Државе 113 Индија 59 Немачка 40 Индонезија 27 Србија 26 Саудијска Арабија 25 Француска 24 Сингапур 20 Уједињено Краљевство 15 Канада 14 Шпанија 14 Малезија 14 Филипини 12 Турска 12 Израел 11 Русија 11 Холандија 7 Италија 6 Бангладеш 4 Остало 90

Најскупља свадба у Србији организована је 1922. када су у брак ступили Александар Карађорђевић (34) и румунска принцеза Марија Хоенцолерн (22).

 Најскупља свадба у Србији организована је 1922. када су у брак ступили Александар Карађорђевић (34) и румунска принцеза Марија Хоенцолерн (22).

- веренички прстен од смарагда вредан 2.600.000 динара;
- мираз 5 милиона леја, аутомобил и 3 вагона поклона;
- свадба у режији Бранислава Нушића;
- са Калемегдана испаљен 101 плотун;
- целокупна ескадрила авиона Краљевине непрестано надлетала ушће;
- први свадбени дар: 100 овнова од којих су два имала позлаћене рогове;
- Иван Мештровић поклонио фигуру „Срђа Злопогеђа“;
- 100.000 људи било на улицама, из света из Јапана, Америке, Ирана, Енглеске...једино било забрањено и то најстрожије Бугарима;
- свадба трајала два дана, војна парада са 18 000 учесника, ручак у дворцу за више хиљада људи пред хором од 1200 певача.
* * *
Како је у династији Карађорђевић до тада преовладавао обичај да се владари жене Српкињама, закључено је да би било добро да краљ Александар изабере „странкињу“ и тако истовремено „оплемени династију“ и подигне међународни углед краљевине.– Александар је био изузетно религиозан, јако је држао до православља и очито је тражио будућу супругу у православном свету. Нама најближи, Бугари, тада су били противници и поражени (у И светском рату – прим.нов), Грчка нам је била више противник него савезник, њу су Англо-французи окупирали 1917. и протерали краља, тако да је зближавање Југославије и Румуније било логично.
Поред тога, постојао још један разлог због којег је Александру ишао у корист брак са румунском принцезом Маријом. Наиме, Александар је био из нове династије, а краљица Марија из хиљадугодишње. Румунска династија Хоенцолерн-Зигмаринген била је немачког порекла, али је временом примила православље. Краљица Марија је, са друге стране, преко мајке Марије од Единбурга, била праунука енглеске краљице Викторије, па је осим лепоте и образовања имала и веома високо порекло.
Иако је реч била о „уговореном браку“ прича каже да је принцеза пристала чим су јој показали фотографије краља Александра. Марија је одмах почела да учи српски језик и до тренутка поласка за Београд већ је владала основама и могла је да се споразумева. Свадба је заказана у релативно кратком року, и били су спремни за долазак великог броја страних званица. На краљевску свадбу у Београду своје изасланике послале су многе државе попут Персије, па и далеког Јапана, а допутовао је и гост из Аустрије, са којом је до пре четири године Србија ратовала.
Како било, биланс је на крају деловао скоро нестварно – 24 сата уочи венчања у Београду је допутовало више од 20.000 људи!
По младу и њеним родитељима, низ Дунав до Оршаве, краљ је уз огромну пратњу послао свој јахту „Александар“. Пристајање брода у луку у Београду поздравили су топови са Калемегдана – што једним плотуном, а своју изабраницу, таста и ташту дочекао је и младожења Александар.
Новом лимузином краљ је одвео вереницу у дворске одаје. Венчање је било заказано за сутрадан.
* * *
На венчању у Саборној цркви млада је имала белу хаљину дугачког шлепа. На глави је имала младеначки венац од мирте, усађен на другом венцу од златног тила, који се зракасто пружао преко шлепа. Око врата је имала широк ђердан крупних плавих смарагда и дијамана. крви
Иза младенаца, краљ Фердинанд носио је униформу румунског ђенерала са свим декорацијама и маршалском палицом у десној руци боје, око које су се низали гроздови у истом тону. Додатно ју је красио чувени ђердан бисера. На прстима је имала одговарајуће декорације, с лентом Светог Саве.
У поворци су следили кум, син енглеског краља и потоњи краљ Алберт, у униформи енглеског капетана авијације, весео и насмејан, и стари сват кнез Арсен, Александров стриц. Девери у свечаним официрским униформама били су кнезови Павле и црногорски Никола.
— Из ондашњих новина
* * *
Кажу да је будућа краљица Марија задобила велике симпатије народа када се са балкона Старог двора обратила на српском рекавши: "Ја вам од срца благодарим!". Лепу, по последњој моди обучену принцезу, стотине хиљада Београђана и званица, испратило је овацијама, а оне су се наставиле и сутрадан. На венчању у Саборној цркви, на патријархово питање узима ли Александра за мужа, Марија је на српском рекла: „Хоћу! Да!“.
После свечаног ручка, тек венчани пар присуствовао је војној паради, а организована је и пријатељска фудбалска утакмица репрезентација Југославије и Румуније.
Исте вечери, у свечаном окићеном возу, краљевски пар је отпутовао на медени месец у Словенију, на Бледу.
* * *
Краљица Марија и краљ Александар ускоро су постали узор за све европске краљевске парове. Живели су складно и повучено, а брак је крунисан тројицом синова – Петром, Томиславом и Андрејем.
Краљици Марије није требало много да својом елеганцијом и префињеношћу купи срца дама Београда. Али и више од тога – њу су волеле и обичне жене, грађанке подједнако као и сељанке , а она им је враћала отварајући школе, болнице, обданишта и поклањајући новац добротворним удружењима. Била је велики покровитељ Кола српских сестара, а вредним, сиромашним ђацима помагала да наставе школовање.
Срећу краљице Марије помутила су два догађаја. Први се догодио једног октобарског дана 1934. године када је у атентату у Марсеју убијен краљ Александар.
Краљица је достојанствено и немо подносила своју бол поставши са 34 године удовица са три сина, од којих је најстарији имао 11 и требало је да постане краљ. Црнину је носила две године потпуно се за то време окренувши образовању својих синова и добротворном раду.
У годинама које су уследиле она је преузела бригу о Друштву Црвеног крста, потписала Повељу о правима детета и даровала на десетине хуманитарних организација. Краљица Марија је личним средствима помогла зидање Дечје клинике у Тиршовој улици и Института за онкологију.
Други догађај који неповратно измени живот „народне краљице“ био је почетак Другог светског рата и њен одлазак из Југославије 1941. године. Како је историја показала, тај одлазак је био – заувек!
Прикажи мање

 Evo me na pragu 

na kom’ sam često plakati znala

Opet fluid nepodnošljive samoće

Ždrelo zemlje se otvara i samo vrisak

Na obodima izrezbareni andjeli 

broje godine koje nisam dodirnula

Godine koje koje su ostavile trag u mojim očima

Odjednom se modroplavo nebo vrtoglavo spušta

Drhte ruke

Junsko jutro

Suze svetlosti

Na pragu trag prividjenja.....


Beograd, 09.06.2026.

DNEVNIK PISCA Napolju je tmurno.

  

 

 Napolju je tmurno. Mislio sam da otvorim prozor, pa sam odustao, plašeći se da ću samo promeniti vazduh i da će i deo one vlage koja je sad trenutno u vazduhu i koja isparava iz zemlje, pošto je padala kiša, da će ući i da će mi raditi dodatno zagušenje. Izdržaću! A usput ću i proveriti da kupim za merenje kiseonika oksimetar, onaj pravi, redovan! 

Prepodne sam sa svojim mislima. Poklanjam sebi svoje misli. Pa, nije to tako ni loše. I brige. I jedove. I strahove. I ludila i luckastosti. I bolove i traume. I naume i vannaume. Sve u jednom danu. Sve u jednom satu. Sve u jednoj priči. Sve u jednom govoru sa zamišljenim sabesednikom – mojim budućim čitaocem. Onim ljudima koji će hteti da saznaju kako se to funkcioniše sa teškom opstruktivnom bolešću pluća. Kako se to funkcioniše sa tim da si zatvoren u kući i da ne možeš da izlaziš, da čak ne možeš ni da sediš za kompjuterom, jer ti to smeta. 

Dakle, sve to je vrlo složena situacija i o svemu tome moram da govorim. Sam sebi i čitaocu mom budućem. Onom koji je nevidljiv. Ja ga sad doživljavam kao svet, a to odma` doživljavam planetarno. A u stvari moram da računam srpski u tom smislu da me mogu čitati bar srpsko – hrvatski, oni kojima je ostalo još to nešto malo da me čitaju. Od igranka uranka. Od uranka igranka. Da. A vidim te... Vidim da je to tako. A i ne smeta, nije to loše. U odnosu na Savicu, koji je imao sve druge probleme. Da. Koji je na jedan težak način, posramljen otišao na način kako to nije želeo. Da.

DNEVNIK PISCA Pritisak mi je danas popodne skočio na preko 160.

  

 

  Pritisak mi je danas popodne skočio na preko 160. Trebam se braniti od njega, opasan je. Guši me, tera me na preznojavanje i nešto se desilo, nisam ni preterano jeo, nit` sam preterano pio, ne znam šta sam radio... 

Verovatno je to posledica toga što sam ovde i da ovde srećem sličnu situaciju kao i ranije i da meni nikako ne prijaju ovi bolnički uslovi. Prihvatio sam uslove, jer nemam izbora. A u stvari želim da se lečim i da se izlečim od ove bolesti koliko je to moguće, da se zalečim. Da dođem u neku situaciju da to postane vidljivo. Šta da kažem? Ovo je muka koja mi ni malo ne prija. 

Očigledno je da sam vrlo, vrlo zatvoren, da ne volim promene i da sam vrlo, vrlo osetljiv postao. I pre sam to bio, al` sad je to pojačano. Sećam se, još u vojsci mi je smetao taj kolektivni život, a i ovde sad ovo. Bolnica, mesto gde je isto to vrlo prisutno. Gde se svede na pacijenta, a nemaš drugog izbora. Imaš veliku božansku milost na sebi, Radovane Vlahoviću, kažem sebi često, ali isto tako moraš ti biti milosrdan prema onima koji rade na tebi. Ne smeš tražiti više nego što ti se nudi i više nego što je u mogućnosti, a ti bi uvek hteo da budeš na ugodnom, lagodnom, baš onako kako ti to sebi udesiš. E, pa to ne može. To ne može.  

Sećam se januara 2020. godine, kad sam bio u ovoj sobi, onda sam sedeo napolju i na stolu je bila pepeljara. Pušio sam. Ja na svojoj strani, s druge su bili lekari, tehničari i sestre. Pušili na svoju stranu. Posle toga sam, to je bilo januara, posle toga sam 27. februara ostavio cigarete. Zauvek sam ostavio cigarete i evo, nisam ih do sada još prihvatio u životu. Verujem da ih nikada više neću prihvatiti. Očigledno je da mi je čitav život doveden u procep. U jednu bolesnu fazu gde su me svi ostavili sad ovde u bolnici kao kad odvedu na mrtvilište onog konja za kog misle da će uginuti i onda dođe Gadža kod njega, kod konja, i legne pored nogu i gleda ga. Jedan dan, drugi, treći, a konj gleda Gadžu, Gadža gleda njega, a onda konj kaže Gadži, vidi Gadža je već sust`o, kaže, idi, Gadžo, kući, još neću crći! 

Takva je i situacija sa mnom, jer nemam nameru još da umirem, ali imam nameru da se zalečim i da krenem svojim putem u svoj život. Pravo! Moj kao komšija hrče dok spava. Dobiće iduće nedelje masku za lice koja će mu pomoći kod spavanja. Sličnu masku treba i ja da dobijem. Očigledno je da su moja pluća isklancala. Šta reći? Pritisak, Zorkaptil, a i tableta za izbacivanje vode. Sve to čini da se izbacuje voda i da telo slabi i da pritisak pada. Da li sam pristao na ovo iz straha, iz nužde, da li sam pristao zato što svaki mudri i normalan čovek prihvati lekarski pregled i predlog za pregled i za ispitivanja na jednom mestu, namesto da ide da se šeta, na pet mesta, kod pet različitih lekara da traži mišljenje za određenu stvar. Gospod mi je dao doktore kako bi mu pomogli da, mi ljudi koji smo bolesni, koji smo pacijenti, lakše se snađemo u našem vremenu, sa našim boljkama i sa našim problemima. Amin, Bože daj!

DNEVNIK PISCA Razgovara telefonom Jutros sam došao i ostao

 

 

 Razgovara telefonom 

  Jutros sam došao i ostao, doktorka me pogledala i izvadili su oni meni, tu gasnu analizu su napravili, nisu oni to napamet uradili, tu su me islikali i odslikali sve šta je trebalo i onda je doktorka na osnovu te odlučila da me ostavi. Tako da, gasna analiza je, kažu, dosta loša i onda je doktorka, videvši to i videvši ovaj snimak pluća, ima tu istine... 

Ja sam ovde bio, kažem, već ono davno, pazi kad kažem davno, to je već šest godina, januara 2020. I tako, tako da sam evo sad sam isto već... Da... Da, da, da... Pa, eto. Da. Slažem se da je Kamenica nešto najbolje što imamo ovde u državi. Da, pa tako ti je to Sanja moja, evo tu sam, šta da ti kažem? U dobrim rukama sam. Šta sam hteo da ti kažem, juče mi je izašao roman drugi, da, da, tako da... To je taj roman koji onako je rađen dugo godina, ima segmenata različitih, videću sad šta i kako će biti. Šta će se izdešavati. 

Pa, neću svakako ići da radim promocije, jer ima ta dva, evo sad treći treba da, čekam da se završe ovi tekstovi i treći roman treba da puštam u štampu. To ti je to, draga moja. Pa, eto to je lepa novost. Naravno. Dobro, opušteno... Da, da, pa ne znam, eto i ja tako... Da, da, da... Ma, naravno, ko će tebe poznavati kad si vrlo složena... Složena osoba. Da. Pa, nisi problem, ti si samo jedna polivalentna, emotivno – energetsko – erotska tačka na kugli zemaljskoj. Imaš svega, sve ti se složilo u jednom biću, tako da malo si u emociji, malo si u erotici, malo si u etici, vrlo si složena, senzualna i seksualna i onda to čovek ne zna kako da te definiše u svemu tome, draga moja Sanja. Eto ti. Znaš... Ma, da, pa naravno. Da, da. Pa, dobro. Šta da ti kažem, evo ćutim, tu sam, nemam neku veliku priču. 

Bićemo na vezi, čućemo se, pa ćemo dalje sve ostalo. Je l` može tako, draga moja? `Ajde, bićemo na vezi. Ne, znaš šta? Ti imaš neki drhteći vibrato, taj neki eros u glasu, imaš to ludilo neko, ali neću sad da ti govorim o tome, zato što, proleće je, pa onda ne bih da ti govorim na tu temu. Evo, tu smo, draga moja, čujemo se, a daće Bog i da se vidimo. Okej, ćao, ćao, prijatno!

DNEVNIK PISCA Evo, zanimljivo je da vidim kako dalje. Da! Kako dalje...

 

 

 Evo, zanimljivo je da vidim kako dalje. Da! Kako dalje...

Nestalo je struje. Legao sam na krevet

 

 

 

  Nestalo je struje. Legao sam na krevet i slušam neku tišinu koja se nadvila nad mojim sokakom, a onda tek na trenutak čujem neki automobil. Prozuji... Po drumu kraj prozora sa ulične strane.

  Navukli smo se od rođenja na struju i prosto ne možemo zamisliti šta bi se desilo da je nemamo. A ljudi su nekada drugačije živeli. Živeli su spreću žiške, spreću lampe, spreću sveće. Ljudi su živeli sasvim drugačije. Živeli su na luču, na svetlosti koja je nastala kad se u parče krpe savije malo svinjske masti, pa se zapali. Mislim da se to zove žiška i spraću žiške. Da...

  Razmišljali su, čitali su svoje knjige i živeli su drugačije. Bili su više sa Bogom i češće su o Bogu razmišljali, Bogu se klanjali, Boga voleli i sa Bogom se svetovali. Da...

  Navukli smo se na struju i sama pomisao da je nema čini nas nervoznim, a i bez struje se da živeti. Dovoljno je pričati u sebi priče, ponekad ih nalaziti, dovoljno je imati knjige i čitati ih.