Uvek kad pričam o pušenju i duvanu

 

 

 

  Uvek kad pričam o pušenju i duvanu koji mi je kroz mnoge godine bio saveznik, prijatelj i drugar, a posle toga neprijatelj i ne samo to, već i onaj otrov koji me je lišavao zdravih pluća, uvek zaboravim neke događaje, a onda ih se setim iznova, iz detinjstva kad sam pušio i kad je to bilo zabranjeno.

  Moja braća od ujaka Pavle i Perica su stariji od mene pet godina i ja sam voleo sa njima da se družim i voleo sam svoju braću, od njih sam uvek mogao nešto da naučim i bili su mi pristupačniji za razliku od ove druge braće, za razliku čak i od mog rođenog brata Vlaste, za razliku od tri brata Pišljikina, od Duleta, Bileta i Radovana. Isto tako i za razliku od moje sestre Kovice, za razliku od zaista druge braće, oni su mi nekako bili najpristupačniji. A od njih dvojice Pavle mi je bio nekako bliži. Pavle je bio pun, Uncuš Aga, što se govorilo.

  Od njih sam naučio mnogo toga, a onda jednog vikenda su ujak i ujna najavili da idu u svatove u Čoku. Ujna je, inače, iz Kikinde i imala je neke rođake i ona i ujak su išći u svadbu, nisu vodili decu. Ni braću, ni sestru. I pošto su oni otišli u svadbu, deci su ostavili za nedeljni bioskop i da mogu da izađu, jer bioskop je bio nedeljom popodne, a isto tako su im ostavili da eventualno kupe sladoled i još nešto šta je trebalo da se kupi kući.

  Moja braća su kupila cigarete, a vrlo brzo se tu našlo i njihovo društvo iz komšiluka. Ja sam naravno bio neko ko se, kad su ujak i ujna otišli, neko ko se prosto preselio kod nji`. Da bude s njima. Tu su došli Račika Njaca , Ivica Bućkalo, tu je iz komšiluka došao Ljubiša Ain koji je bio stariji i koji je bio već momak i pošto su kupili cigarete bili smo u toj donjoj sobi gde je bila paorska peć i tu smo, bila je nedelja popodne i tu smo ugasili svetlo i svi su zapalili. Između ostalog, i ja sam zapalio. Imao sam tada možda desetak godina, možda nešto malo manje. Vodili su se tu razgovori, pričale su se priče, šale, brat Pavle je umeo dobro da priča viceve. Naravno, mi smo slušali, smejali se, kad je u jednom trenutku spolja banula Stojanka Aina. Ljubiše Ainog majka. Ušla je unutra i kaže, jal` šta vi to radite?! Mi smo brzo pogasili cigare. Sećam se ja sam moju pritisnuo nuz peć paorsku i ugasio. Pekla me je ruka, al` sam kao ugasio i izgleda sam bio uplašen kad je ona prišla da pita, gde Radovane, šta ti to držiš? Ništa, ništa, govorio sam ja, a već mi je gotovo plik iskočio od tog kako sam stiskavao cigaru da je ugasim.

  Ono što je tad bilo strašno, to je da će ona, kaže, sad ću vas kazati kad dođu vaši! Marinko i Marija su kazali da dođem da obiđem kuću, a šta vi to radite? Da upalite kući! Kakav to cirkus pravite?! Pavle, Peirca... Ljubiša je govorio, mani mama! Ona kaže, kući! I na taj način Ljubiša je otišao, prosto je bio aboliran, a mi smo kao bili krivi tu svi. Tebe ću kazati Laliki, govorili su Ivici, je l` nije imao dosta tvoj otac muka i problema. A tebe dedi i babi! Tako da smo svi nekako bili uplašeni i nemojte, kaže, više to da radite, jer ću... I tako dalje, Bog zna kako je govorila Stojanka, a onda je otišla i mi smo ostali strepeći šta će se desiti kad roditelji saznaju da smo pušili. Ja sam se pravdao govoreći da ću ja kazati kako sam pušio kad sam išao na oranje sa Bakom Munjarom, jer me je on učio, dav`o mi je... Međutim, nekako i kad su došli roditelji i kad su im kazali, nije to izazvalo tako neku veliku po njih reakciju kakvu je izazvalo kod nas u onom trenutku kad smo bili zatečeni i uhvaćeni da radimo ono što se ne sme.

  Dakle, u prilog svim pušenjima, evo još jedno pušenje kod braće u nedeljnom popodnevu.

Ne talasaj

 

 

 

  Ne talasaj, Radovane! Nikako ne talasaj, jer nije vreme za talasanje.

Razmišljam kako da od ove bolesti, koja me je snašla i muke, namestim umetnost.

 

 

 

  Razmišljam kako da od ove bolesti, koja me je snašla i muke, namestim umetnost.

  Danas mi dolazi Maja. Treba da spremamo fotografiju za Knjigu intervjua koju je priredio Nemanja Savić, knjiga nosi naziv Kolos iz banatske ravnice. Naravno, palo mi je na pamet kad gledam ovaj sto moj koji je pun raznoraznih sitnica, detalja, lekova, telefona, pomagala, potom tu je slanica, bibernjača, toalet papir, Kola, voda, daljinski od klime, tu su ova pomagala za čišćenje nosa, dakle za uduvavanje, isto tako tu su i naočari i kutija sa naočarima i olovke i mnoštvo raznoraznih stvari, tu je i jedna posuda u kojoj se nalazi jedna biljka koju tretiramo kao ruzmarin, to je u stvari ruzmarin, ali ja nikako da se setim, nikako da mi padne na pamet reč.

  Tako da ovo sad što mi je palo na pamet mislim da može da bude interesantno i sad ću napomenuti Maji da bi mogli da namestimo paralelno knjigu fotografija i tih mojih dnevničkih, bolesničkih stvari. Tu su mi i ove cevi vezane za kiseonik, isto tako tu mi je i jedna što je ostala ova duduška za vreteno u koje se duva i sa kojim se udiše Berodual. Isto tako, tu je na stolu i med koji mi je nedavno Jovana donela i tako... Uvek se tu nađu neke sitnice. Tu su vlažne maramice i tako niz drugih sitnih stvari. Tu su Valerijan kapi... Lekovi, Ginko, Omega tri i tako...

  Dakle, pokušati od ove bolesti koja me je snašla napraviti umetnost i kroz umetnost i kroz umetničko delo prevazilaziti je tako što je neću negirati, već ću je transformisati u drugu vrstu energije. Transformisaću je u lepotu. Transformisaću je u životnost, a ona je prisutna, pa je prisutna, ali transformisaću je u to da se desi promena koja će učiniti da se osećam drugačije, bolje i koja će mi dati preko potrebni samozaborav da kroz stvaralaštvo i umetnost, da kroz tu transformaciju da uspevam da se oslobađam strahova koje bolest donosi i strahova koje bolest nanosi, jer osećati određene slabosti znači osećati isto tako veliku količinu strahova.

  Nisam, do sada, nisam imao tih iskustava sem poslednjih godina kada se to izdešavalo. Tako da sad, kroz ova iskustva i kroz ove nove tako da kažem umetničke postupke, ću pokušati da iznađem i pronađem ono što mi je interesantno i što mi je nesvakidašnje. Tako da, eto to je otprilike to.

  Uglavnom, ima još mnogo stvari koje mogu da se urade i za koje imamo prostora da uradimo, ali otom – potom. Vidim da malo ko tu vidi nešto vredno u svemu tom. Svi hoće onu klasiku, međutim ja vidim da ima mnogo dokumenata koje mogu da iskoristim, isto tako i mnogo dokumenata koji mogu da budu i da daju kvalitet koji nije obična stvar. Malo ko razume sve to, ali evo, ja ću pokušati da nađem način kako da to osmislim da bude onako kako treba.