Istinu o našem položaju u svetu i među ljudima je najteže prihvatiti,jer ona boli.Lakše nam je da zažmurimo pred njom i kao ružan san pustimo je da prođe kraj nas. Da bi se opravdali pred sobom i svetom skloni smo da verujemo da postoji više istina.Da kažemo istina zavisi od našeg ugla posmatranja.I magarac za sebe ne misli ni da je tvrdoglav a ni glup.O tome koliko smo se ostvarili, retko pričamo,često nam je lepše da govorimo o onome što smo mogli, a ne o onome što smo stvarno učinili. Život se pred nama u mladosti prostirao kao široko i plodno polje u kome smo mi trebali da sejemo, naše najvrednije ideje i učinili smo to kao generacija.Svako je kroz život realizovao sebe.A nakon pređene dve trećine puta vidimo da se baš i nismo ostvarili u onoj meri kako smo želeli i ta nas istina zaboli.
Radovan Vlahović
Književnik, osnivač i direktor Banatskog kulturnog centra
Mladen Dražetin (Novi Sad, 3. mart 1951 — Novi Sad, 23. jul 2015) bio je doktor društvenih nauka, srpski intelektualac, ekonomista, pozorišni stvaralac, pesnik, književnik i filozof.
Смоква
Кад сам тео на Духове
смокву да расадимБраташ виче
Немој тако макар како
већ по реду
све уради
Нисам тео да
Послушам
јер знао сам
кад по реду
све урадиш
а честито
не намениш
неће увек да
испадне како треба
Ћути кажем
и мани ме
Лепо узмем
три пелцера
Први за Бога Оца
други за Сина
трећи за Светог Духа
Расадим их како
умем и наменим
да ће смоква
својим листом да покрије
мог праоца
и прамајку
Онда узмем па
заливам
Малко дањом
малко ноћом
и суботом
и недељом
а и свецом
пустим воду нека цури
и нек топи
као песма
која добро рачун води
о чистоти
о лепоти
од језика банатскога
Браташ виче
То не ваља
неће од твог посла
бити ништа
само џабе трошиш
воду
Нека мани
нека буде
шта год оће
али биће
ја верујем
биће добро
Кад је прошло
шест недеља
крену смокве из
изданка
Ја заливам лето врело
не попушћам
Браташ гледи
смоква расти
Опет не да он
заправо
Теорија друго каже
у књигама и науци
то не стоји
А ја ћутим и
заливам
Ако Бог да биће
лишћа да
покријем ја срамоту
овог лета
мало моју, мало другог
света
На род нисам
ни мислио
Браташ виче
неће она издржати
кад забрекће
љута зима
Нека мани
говорим му
видићемо
далеко је још
до зиме
Низ кућу сам
пелцер мето
има сунца
има неба
а на зиму заветрине
само добро кад
заливам
примиће се
а и корен ојачаће
говорим му
Пустим воду нека топи
као песма
која добро рачун води
о лепоти
о чистоти
од језика банатскога
Зовем жену
показивам има лишћа
покрићемо
ко праотац и прамајка
нашу нагост и срамоту
Прошло лето, јесен
зима
дошо Ускрс
смоква пупи
Ја заливам
не попушћам
Браташ гледи
не верује
књиге пишу другачије
научници другше збору
смоква расти
ко из воде
на Духове већ
заметке пустила је
Биће рода
кажем жени
а и лишћа
фала Богу
И од онда сваког
лета ја заливам
не попушћам
јер је вода као песма
која добро рачун води
о лепоти
о чистоти
од језика банатскога
Na tuđem terenu
Prihvatam iz ljubavi i obzira i poslušnosti da me bližnji odvedu na njihov teren gde se igraju različite igre.Uglavnom su to one u kojima su oni vešti,gde oni dominiraju i gde mogu da se prave važni i da me permanentno podučavaju onome što najbolje znaju. Tu se oni raspojasaju pa pokazuju finte meni dosadne i glupe, ali ih ipak pokazuju.Ja ćutim gledam ih kako se razmeću, nit žuborim nit rumorim.Ćutim i trpim, uviđavan sam, kulturan.Možda malo i naviknut da mazogistički prihvatam žrtvu.A bližnji, ma oni su tu da me uvek iznova dresiraju strpljenju i poslušnosti.
O osvajanju sveta
O tome su svi maštali i vojskovođe i pitičari i umetnici i biznismeni i kurve i mafijaši, a i mene ponekad pitaju, što ne krenem.Pa kreno sam, ali nemam kade,ne mogu da stignem,a i nisam dugoprugaš.A i nešto sam naučio da ne možeš svuda stići i kad oćeš, pa i kad nećeš što kažu naši stari.Kad oćeš da osvojiš svet moraš mlogo da naučiš onog i što ti treba i što ti ne treba, a uvek se ravnaš prema svetu i dok sve to prođe kroz tebe vidiš di si bio nigdi, a šta si radio ništa. Ode vek. A onda više i nemaš mlogo kud, jer si ni tamo ni ovamo.Izašao si iz svog jezika,a u tuđem si se dobro aklimatozovao i učvrstio i ne fali ti mlogo jedan pedalj, pa da uspeš.Kad se krene u osvajanje sreće, ne mora se osvajati svet ili da obrnemo, ako kreneš da osvajaš svet ne znači da ćeš osvojiti sreću, vizu za besmrtnost i sve ono za čim se žudi kad se krene u takvu vrstu avanture.Kad je u pitanju umetničko stvaralaštvo ponekad i nije važno da osvajamo svet ručno i nije nam ponekad važno gde smo i gde živimo. Misli nam ponekad lete brže nego što ih možemo i uhvatiti i razumeti. Nigde nije lako ni u Banatu, a ni na Andima, ni u Njujojku ni u Sibiru, a i nema se mogo vremena da se sve osvoji i još da se u svemu da lični pečat i smisao.
Slobodan Ristović TAKAV JE TO GOSPODIN ČOVEK ( Miodragu Milu Nadlačkom) (07.11.1957. – 29.05.2020.)
Miodragu Milu Nadlačkom
Kad se nema šta govoriti, bolje ćutati
Postoje osobe koje vas teraju da trošite reči u prazno. Pričati samo da bi se razgovarlo je navika koju učestalim upražnjavanjem u svakodnevnom životu mnogi ljudi koriste. Pa onda postaju čegrtuše, kao babe na pijaci koje i ne slušaju jedna drugu šta govore već samo jure da iskažu ono što imaju. Da isprazne zalihu reči i događaja koja se nakupila u njihovoj glavi da bi je zamenuli drugom. Kad se nema šta reći, bolje je ćutati. I ne znamo kako reći i osećanja učestalim ponavljanjem u prazno mogu da se istroše. Da postanu toliko obične i svakidašnje, bledunjave i bez snažne emocije u korenu da su kao mrtvo rođena deca koja se bacaju, koju su nekada paorkinje od sramote u đubre zakopavale. Često me ljudi uvuku u razgovor pa i ja počnem da trućam o toliko nevažnim stvarima da samom sebi ispadnem i glup i smešan i dosadan i naivan. Reči su kao mali ljudi koje puštanjem na slobodu iz sebe treba da imaju svoj uzvišeni smisao.One treba svojom značenjem da hrane da snaže naše umove i da čine smislenim naše postojanje.
Postoje ljudi koji vas svojom potrebom da komuniciraju sa vama prosto urnišu. Oni vas muče svojom ljubavlju i stalnim načinjanjem novi tema koje su naizgled interesantne. Ako ste neotporni i emotivno doživljavate takvu komunikaciju, to vas do ludila može dovesti. Svaki razgovor treba da ima svoj početak i kraj, treba da ima svoju meru i povezanost. Razgovor radi razgovora mi stvara teškoće u komunikaciji sa nekom ljudima. Prekidam ga i skrećem pogled na drugu stranu i odlazim.
San mog prijatelja
Javlja mi prijatelj - sveštenik, pesnik, profesor i fotograf: Sanjao sam da se tučem sa tobom. To me malo u prvi mah zbuni, a odmah potom me razveseli. Već zamišljam kako se jedan od njih četvorice koji se nalaze u njegovoj duši odvažio da se bije sa mnom. Mislim da je pesnik prvi počeo da se koprca, gurka i podgovara profesora i sveštenika da se pobiju sa mnom. Oni su se nećkali, a fotograf je verovatno poverovao pesniku. I krenuli su da nagovaraju zajedno profesora koji je, uglavnon nezadovoljan sobom i životom, pokušao da nađe neko naučno objašnjenje za slepu mržnju pesnika prema meni. A i sam je uvek spreman da nekome zalepi po neku etiketu s obziraom na svoje akademsko zvanje. I naravno, kad se prethodna trojica dogovore da će da se biju i da me biju, onaj četvrti - sveštenik je tu samo da ih blagoslovi. A i kako bi bilo drukše.
Miodrag Nadlački 01. јун 2010. · " VARVAROGENIJE " oil 70 x 50 ( cena 1200 e )
Варварогеније празнике у смокинг од сукна црног облачи, попут страшила за птице мајушне, колибриће, што звецкају гласићима пијукавим, око слушних канала му.
Варварогеније празнике, као злу коб што шушка и шушкета му, као ход болесника по плочнику, калдрмисаних усана, рана отворених смрадних, зађубрених и влажних од кисела млека, лимуна, поткованих цокула војника што је правио пртину између земље и неба, између усне и усне.
Варварогеније празнике целива белегом багремовим што ниже се као ђердан, бројаница камења, стена планина, планета, окица белих дечијих и зубића девојачких.
Варварогеније празнике премешта из свињца у свињац, из фијоке у фијоку, из оклагије у шаркију, из увета у уш, из песме у слику што нестаје док је гледа голем.
Варварогеније празнике обасипа, одасипа попут вина, слина и препознаје траг, благи лелујави дим са гомилом димчића, трговчића са ухом у контури оловке, тинте титанске што плеснава и сива самоурамљује се међу иконама, Варварогеније празнике ...
O otkačenosti sa merom
Poznajem veliki broj ljudi za koje kažu da su otkačeni, za neke još dodaju na poseban način. Otkačenost vidim kao pozitivnu i veselu dimenziju kod pojedinaca. I sam sam ponekad bio sklon da se malo otkačim i to bez ikakvih stimulanasa, već jednostavno uhvati me neka raspevanost i harmonija sa sobom i sa svetom pa sve volim i svi su mi dragi i onda sam sklon malo i da se ludiram na svoj račun kako bih sve oko sebe zabavljao. Otkačenost shvatam kao voljnu radnju pojedinca koji proširuje duhovitošću i šalom granice uobičajenih sloboda, i uglavnom su bezopasni i za sebe i za okolinu.Ali postoje i likovi koji su kako se to kaže opičeni mokrim obojkom ili nisu u vinkli, e takvog sveta se čuvam jer mogu da budu opasni.Ponekad mi se čini da je potrebno da se malo otkačimo i da popustimo prenaporegnute životne strune.A kod nekih mojih prijatelja to traje li traje.Ja opet volim kad se ima mera.
Vladati nerazumom
ponekad ponašati se
i govoriti iracionalno
jedno potpuno
racionalno
i životno uverljivo
stanje
Kad već vlada
nerazumom
i spaja nespojivo
vidim
u pitanju je
literatura
Za koju ni on sam
ne zna da je to.
O izdajama, ili "ne mešaj se s mekinjama da ne odeš prid svinje"
Od pra čoveka pa do danas, uvek su iste, jednako bole i ostavljaju ožiljke u sećanju. Često sam bivao zaveden da se angažujem za odeđene ideje, da se angažujem bez ličnog intersa za određene ljude ili pak institucije, da za nekoga podmetnem obraz, da primim za nekoga i šamar i batine i da me na kraju taj neko ostavi na cedilu i okrene se i ode na drugu stranu sa drugim ljudima protivu kojih smo se zajednički borili za istu stvar. Samo saznanje da me je neko izdao i prevario pojačava u meni samokritičnost kojom napadam moju prostodušnu, lakovernu, i da ljudima kroz emocije verujem uvek spremnu, prirodu.
Uvek sam posle izdaja prolazio kroz katarzu samopreispitivanja i mučne korespodencije sa sveukupnim karakterom moje ličnosti. Nisam prezao ni od jedne moje mane, suočavao sam se sa njima, osuđivao i sebe i njih, i tražio načina kako da izađem iz svega i spasem ono malo časti i dostojansta koje sam verovao da imam.
Često sam bio sklon da određene izdaje preuveličavam i za to da su se dogodile uglavnom sa još većim zadovoljstvom počnem pljuvati po sebi da zapamtim i da nikada više ne ulazim u kombinacije gde će postojati i najmanja mogućnost da me neko proda za tepsiju ribe.
Mučno je živeti sa ljudima, a samoća je tako teška, jednom je neko rekao. Oprostio sam svima koji su me do sada izdali i ostavio ih na stranu kao iznošene cipele. Zaboravio sam izdaje opraštanjem i tek po nekad kad vidim da se nekom od mojih prijatelja desi da ga izdaju, podsetim se i poželim da mu dam savet kako da prevaziđe osećanje mučnine, praznine i osećanja krivice, pogotovu besa koji iz osećanja nemoći zbog prevare proizilazi.
Ono što me je uvek spasavalo, lečilo je umetnost koju sam stvarao. Literatura je moje poraze pretvarala u pobede. Moje očaje i besove je preobražavala u radost i sreću. Umetnost me je oslobađala da pronađem u sebi onu preko potrebnu samodovoljnost kad mogu kreativno dejstvovati, a da pri tome ne strepim od izdaje, već naprotiv, da kroz oradošćavanje drugih pronađem onu preko potrebnu utehu i za sebe.
A mati joj je govorila
Nemoj se vrzmati golog dupeta oko kuratih ljudi jer ćeš biti jebena.Nije htela da sluša, a tako je i prošla.Godinama je volela da izaziva muškarce svojom lepotom i zadvodljivošću sve dok jednog dana nije naletela na nekog od kog su joj se noge zatresle i osetiloa je da će se upišati od milja kad ju je uhvatio za ruku.U pitanju je bio susret alfa mužjaka i alfa ženke spremnih parenje kako bi to rekli biolozi.Bio je to trenutak kad nisu mogli da se suzdrže od strasti i pohotljivosti.
Ludilo je nastalo na malenom poljančetu kraj bagremeve šimice dok su se u daljini čuli lavež pasa i blejanje ovaca.Zalazak sunca je činio da nebo plamti kao ogromna vatra koja se dešavala u međusobnim trvenjima mladih ljudi koje je obuzela strast.
Od tog dana je prošlo četvrt veka. Alfa ženka je sedela sa ćerkom na terasi svoje skromne garsonjerice i pokušavala da joj objasni koliko je važno da se ne vrzma golog dupeta oko kuratih ljudi.Ćerka je nije slušala, a tako joj i treba.
Mučnina
Došlo je vreme kad su reči izgubile svoje pravo značenje i postale su izigrane i izgonjene iz svoje prave suštine.
Ništa ne ume da me tako
silno zaboli kao gomila reči koje ne govore ništa već su samo proizvod baljezganja pijedinaca koji se preporučuju da jezikom utiču na moj duh.
Ranjiv sam na reči.Verujem u njih i kad čujem da ih na tako grub i bez utemeljenja način izgovaraju uplašim se.U meni se otvori gnezdo paranoje koje jednom Vujica tako dobro definisao.Želim da pobegnem da nestanem sa lica zemlje i da se u najdublju rupu zavučem i nestanem.
Stidim se i crvenim pred bogom i pred sobom kad slušam govornike koji po trgovima prosipaju reči kao paperje koje je nevidljivo i one ne dotičući slušaoce lete,lete u sopstveno samosmakniće.
Literarna kleptokratija
Zaposeli velike teme
tetovirane nacionalnim
na čelu sljepačkom
Raskomoćeni
umreženi politikom
plaše smrtnike
Konkurišu za ordenje
niko preči od njih nije
Molepstvija ispredaju,
pa nariču i kukaju
bogomrade i bratime
Nebil žiri pridobili
Da kukavcii zaordene
dične grudi
i prošetu i pokažu
da svi vide
Kako oni nakrivili
fesić crven ćirilični
te mudruju
vape počast kao pričest
Spominju, opominju
kako oni zaslužuju
titule i ordenje
i mirise što se pare
sa tamjanom iz kandila
Hvalospeve oni čeku
Svi u redu
na parove razbrojani
Mudoje
Buboje
Sisoje
Dadoje
Prdoje
Šepure se i zapevu
opominju
spominju istoriju
junake dične
kao temu
kojom sebe veličaju
Ja se od tog sveta
sklanjam smerno
u osamu
Milije mi
da s Gospodom
muku delim
nek da šnjima
se ordenim