DNEVNIK PISCA Evo, prošlo je više od nedelju dana kako sam stigao kući iz bolnice

 

 

 

  Evo, prošlo je više od nedelju dana kako sam stigao kući iz bolnice. Kažu da su me odneli hitnim kolima i da sam bio u izuzetno lošem stanju. Takođe, kažu da sam bio, ono kada su me odneli, šest dana u šok sobi od kojih sam dva dana bio na respiratoru u komi, a druga dva dana sam bio slobodan u komi, gde su kontrolisali stanje i situaciju u kojoj se nalazim. Nakon toga sam još dve nedelje ležao u bolnici i onda su me doneli kući.

  Poslednjih dana u bolnici su mi javili da se Senka porodila i da imamo malog unuka koji se zove Lav Aleksandar. Naravno, kad su me doneli kući, onda sam bio u prilici da povremeno vidim Senku i malog na snimcima koje mi je slala.

  Ja sam trenutno u fazi intenzivnog odmora i čuvam se, ne talasam ništa, ništa veliko ne počinjem i ništa veliko ne uzimam u razmatranje i razmišljanje. Niti bilo kakvu ideju, niti bilo kakav posao. Za sada mislim da je sasvim dovoljno da se odmorim. Nakon ovih dana očekujem da dobijem masku. Podneo sam zahtev, maska, kažu, to je sprava neka kroz koju dišeš i udišeš i izdišeš, ali isto tako i izbacuješ ugljen – dioksid iz sebe, iz krvi. Naravno, nisam to do sada, to sam imao, ali u Korona bolnici, ali nisam do sada obraćao pažnju na to. Tamo sam imao to nekoliko dana i onda su to sklonili. Naravno, ja sam bio, dok su mi to držali, tu masku, bio sam u nekom bunilu, tako da nisam nešto veliko zapamtio. Sad ću videti, ako bude bilo da dobijem, da naučim i da se obučim oko toga, kakvo je to i šta je.

  Šta reći...? Ovo stanje sada koje mi se desilo je neobično i verovatno će uticati na moje stvaralaštvo, na moj rad, ali ja ću pokušati da, ono koliko mogu da toliko radim, a da ništa veliko ne forsiram. Ništa na silu... Ništa na silu!

DNEVNIK PISCA Radovane, kažem sebi, smiri se, Radovane!

 

 

 

 Radovane, kažem sebi, smiri se, Radovane! Opusti se i budi spreman da darove prirode, koji ti baš i ne prijaju, prihvatiš na jedan topal, prijatan i ljudski način.

DNEVNIK PISCA Dobar dan, evo upravo sam ustao

 

 

 

  Dobar dan, evo upravo sam ustao. Šta reći? Napolju je vruće, ja sam zamračio sobu i sad ću uključiti klimu, a onda ću još malo da ležim. Ne idem čak ni do kompjutera. Jednostavno odmaram, tihujem i pomalo sanjam i sanjarim.

  Neki dan sam imao tako divan san. Prelep san! Pun ljubavi, nežnosti. Pun neke metafizički neodređene energije koja me je učinila strašno radosnim. U pitanju su bile drage i davno drage osobe. To me je mnogo radovalo.

  Ne znam da l` se tebi ponekad desi tako da sanjaš neki neobičan san? Pun ljubavi i nežnosti... U ovim godinama kad je život surov i u sadejstvu sa bolestima učinio da se ne osećamo baš najbolje, u stvarnosti ti snovi koji ponekad naiđu i prođu nas razvesele zaista. U poslednja tri dana su nam stigli gosti. Silvijin brat i snaja. Tako da pomalo sedim sa njima i pričam, ali ne preterano, jer oni su tamo u onom drugom delu u Senkinom apartmanu, onda kad dođu ovde kod mene u atrijum onda tu kao malo popričamo i tako.

  Oni izlaze uveče, međutim, mi smo u kući. Senka je u Kikindi, povremeno nam šalje fotke i vidim da se nekako i ona i Lavić osećaju dobro i pozitivno. Nisam siguran da ću za Svetog Iliju ići do centra, mada mi je neki dan bio Čeda tu, Žeravica, on, Žika i još jedan dečko sviraju za Svetog Iliju. Ineč, Čedomiru je to oduvek bila opsesija – da bude glavni muzičar za Svetog Iliju. Evo, sada se to dešava. Inače, Mesna zajednica gotovo da i nema para, pa onda će Čeda to nekako volonterski svirati.

  Šta sam hteo da kažem? Oko svega ćemo biti na vezi. Piši mi kako si ti? Kako su tvoje unuke? Kako podlosiš sve ovo vreme? Ove vrućinčine u gradu? I šta još da kažem...? Piši mi. Piši. Što više – to bolje, jer volim da komuniciram sa ljudima, sa ženama pogotovo sa kojima vezujem mladalačke dane života, a i te puste energije koju smo tada imali verujući da nas nikada ona neće prevazići i proći, a onda se desi da dođu godine ove i vidimo da smo u nepovrat potrošili mnogo toga.

  Lep dan ti želim!