Joldaš je kosač da mu nema ravna

Tako je deda Rada u mome detinjstvu zvao
Jovana Terzinog, mladića iz našeg susedstva
koji je rođen u siromašnoj, vrednoj, čestitoj i radnoj
sa mnogo dece porodici
Joldaš je od svoje šesnajste godine nama ručno
kosio detelinu na njivi koja je bila
odmah iza sela i na koju me je deda vodio pešice
uvek kad se kosila detelina
I nije bilo važno koje je doba dana, a bila su leta
vrela i sunčana, deda bi stavio jednu ruku na leđa
a drugom bi, kad stigne na njivu, pravio zaklon za oči
kako bi video u daljini kosca
Jovan je bio jedan od retkih ljudi koji su mogli,
dok kose detelinu ili seno, da zviždi
I pre no što bi ga jasno videli sa kraja lenije
ja i deda Rada smo čuli njegovo zviždanje
neke samo njemu znane i poznate melodije
Gledaj kao je ruši, govori mi je deda pokazujući
sveže pokošenu detelinu
Joldaš je kosač da mu nema ravna
Ja sam trčkarao oko dede oponašajući ga
u prevrtanju deteline iz otkosa
Kad sam čuo da je pre neki dan Jovan umro
učinilo mi se da čujem njegov zvižduk koji
se meša sa zviždukom kose u modrozelenoj
i bujnoj detelini i da vidim njegovo telo
smireno, tiho i trpeljivo kako ujednačenim
ritmom kao u baletu povlači oštru i britku
kosu po njivi