U popodnevnom snu

 Dolaze mi kroz san glasovi od različitih ljudi i sa raznih strana. Slike se ređaju jedna za drugom i otvaraju se i rasklapaju na sastavne delove pred mojim očima. Tumačim ih odgonetajući siimboliku svakog bića, predmeta, vezu sa svakim od ljudi i vadim promišljenom naslutom tumačenje onoga što dolazi, i događaja koji slede. Ponekad nepovezani događaji iz sna otvaraju mahune dnevnih doživljaja koje i nisam u njihovoj običnosti i jednostavnosi uspeo da primetim.

Pamtiti i beležiti snove je za mene otvaranje pećina u kojima se kriju blaga talismana i totema koje arhetipski kroz vekovno postojanje mojih genetskih kodova nosim. Za mene su to mala otkrovenja koja za vremena buduća čuvam kao šifre iz kojih ću tumačiti ono što dolazi a vezano je za moj maleni život. Neka od otkrovenja se tiču i moga i drugih naroda, a neka samo ljudi koji su mi bliski i koji su mi porodica. Često sam zabrinut prilikom beleženja jer ne mogu da otkrijem ko sve pripada mojoj porodici, mom narodu, a onda se uzjogunim pa kažem: svet je moja porodica od Adama i Eve na ovamo. Potom korim sebe za pretencioznost, tražim klicu kajanja u sebi za prejake reči i sklanjam ih pred drugim ljudima. Ali onda se ponovo dese popodnevni snovi sa veoma sličnom naracijom, ali sa drugim protagonistima i opet ih zapisujem i dešifrujem. Nisam siguran kad ću ih objaviti.

Čitam poslednji deo iz biografije grofa Tolstoja,  i hoću da naučim i zapamtim doveka, koliko je apstraktno i nestvarno vezivati se za opšte, a tako toplo i emotivno sanjati ljude koji su ti u stvarnom životu bliski i koje voliš.