O isključenosti

 Teško je misliti kad si opkoljen ljudima, čak i onima koji su ti najbliži i koji se zovu tvoja porodica. I sam pogled na njih ti odvlači pažnju i tera te da skreneš misli na nešto drugo. A ne možeš im zabraniti da žive u tvojoj blizini. Pa, ti si ih proizveo, ne možeš ih oterati od sebe ili, pak, ti da odeš od njih. Moraš ih prihvatiti, a ne možeš da ih uklopiš u svoj misaoni rad. I, naravno, da bi se pomirile sve te isključivosti, moraš naći tehniku kako da misliš i u prisustvu drugih ljud, da misao zabeležiš i ne dozvoliš da ti u njihovom vrzmanju po prostoru misao odleti. Treba se reorganizovati unutra i pripremiti za vreme koje dolazi, da se misao može voditi, reči da nadolaze kao plima i kad je okruženje takvo da ti dezorganizuje kocentraciju. Neki su u tome uspeli još u mladosti. Oni koji su učili u prostorijama sa ostalim ukućanima. Kod mene to nije bio slučaj. Ja sam uvek tražio samoću i izdvojenost. Tražio sam potpunu posvećenost i izolovanost koja je davala mogućnost, da u mamksimumu kocentracije, do savršenstva izvedem neke slike na list papira i učinim ih književnim tekstom. Vreme koje dolazi čini da se moram prilagoditi na druge uslove, i na ljude, i osobe koje volim, i koje su mi drage, i koje me povremeno nerviraju svojim sitnim i običnim upadicama u moj fiktivni literarni svet. Dakle, treba se naučiti isključiti i uključiti kad je to potrebno, ma koliko društvo se vrzmalo oko tebe.