Ivan Danikov Pobuna koja traje

 Sa Ivanom Danikovim sam se prvi put upoznao telefonom početkom dvehiljadite godine dok je vodio književnu zajednicu Zrenjanina. Trebalo je da dođu i da budu gosti na prvim danima Teodora Pavlovića u Novom Miloševu.Međutim nešto se desilo i on i Maja Pandurov nisu stigli. Nekoliko godina docnije kad sam rešio da objavim knjigu pesama pod nazivom Moj Gospode posavetovao sam se sa Simonom Grabovcem kom bih izdavaču mogao dati tu knjigu i on mi je preporučio Danikova. Odmah sam se čuo sa njim telefonom i dogovorili smo se da odem kod njega u Zrenjanin sa rukopisom  na dogovor. Bilo je to pre osam godnina.

Dočekao me je u redakciji Natrona u Miletićevoj ulici. Veoma brzo smo se dogovrili oko svega kad je u pitanju objavljivanje knjige i nastavili smo razgovor na temu književnosti i neizbežno na temu Banata.Shvatio sam da imamo slične  poglede kad je u pitanju banat a da je on za razliku od mene malo radikalniji što mi nikako nije smetalo.Taj neki osećaj da je naš zajednički zavičaj malo kroz sve ove godine skrenet na stranu da su mnoge vrednosti koje su ovde stvarane preuzete i odnete sa ovih prostora postajući svesrpske a da i ove vrednosti koje danas stvaraju i nemaju baš neku prođu u našoj kulturnoj i književnoj stvarnosti.

Ivan je voleo banatsko srpsko jezičko narečje a kad se pojavila knjiga Moj Gospode sa zadovoljstvom je čitao na promocijama pesme. Odlično je govorio stihove kako svoje tako i tuđe.Unosio se u tekst sa puno strasti i energije sa posebnom razbarušenom teatralnoću koja ume da drži pažnju kod publike.Mnogo mi se dopadalo naše druženje tih dana.Otvorili smo na velika vrata tih dana jednu veliku temu banatskih pisaca i banatske književnosti. Putujući iz mesta u mesto po Banatu širili smo nepopravljivi optimizam i veru u pisanu književnu reč u veličinu i vrednost našeg zavičaja koji je zahvaljujući lošoj marketinškoj slici koju su nam nametnuli uvek bio svođen na viceve o sosi i lali i o našoj ko bojagi alavosti i proždrljivosti. Kao da ljudi iz drugih krajeva nisu jeli i kao da su oni živeli od vazduha.

Nekako u to vreme je kod mene u Novo Miloševo navratio Milan Paroški onako usput na čašicu razgovora a i kupovao je neke krave koje nosio na svoj salaš tamo negde u Bačkoj. Pitao me dali imam nekog izdavača da mu preporučim i ja samu naravno preporučio Danikova,. Već nakon prvog susreta su se dogovorili oko objavljivanja Milanovog romana Usekovanije a ja sam zajedno sa Draškom Ređepom dobio zadatak da napišem recenziju.U isto vreme Danikov se družio sa Daliborom Bubnjevićem koji je tada radio emisije na regionalnoj televiziji Santos, A Dalibor se družio sa Dejanom Molanarom koji mu je kolega sa fakulteta i koji je radio kao ekonomista u jednoj banci.Bio je to prvi embrion stvarnja ideje oko banatskog udruženja književnika gde su se priključili  i Milan Micić i Radivoj Šajtinac i Živica Brusin i Branka Jalić Simon Grabovac  Brusin, Radivoj Šajtinac, Vuksan Knežević Tatijana Šarenac i prof muzike Milankov. Možda sam nekoga i zaboravio ali neka mi se oprosti.U časopisu Natron je Ivan objavljivao kako naše tako i drugih autora književne tekstove. Ja sam u to vreme već bio osnovao moj banatski kulturni centar i u njemu smo svake nedelje petkom uveče pravili promocije i izložbe.Ivan je bio motor te priče i nosio je i promovisao ideju banatskog udruženja književnika kako po banatu tako i na drugim mestima ma gde se našao.Često je pravio književne akcije po gradu zrenjaninu gde nas je pozivao i gde je to kad je ko imao vremena i mogućnosti dolazio. U tom prvom i početnom periodu vladala je neka pozitivna energija i zanos koji  se umogoome razlikovao od opšte kulturne učmalosti i zaparloženosti u našoj književnoj i kulturološkoj zbilji.

Ivan je među prvima počeo da pravi promocije knjiga koje nisu bile dosadne i koje su imale onu lepu i pozitivnu energiju. Tome je umnogome doprinosila Marketinška novinarska i voditeljska sposobnost Dalibora Bubnjevića koji je umeo da majstoriski znalački nosi priču i zajedničku ideju banatskog udruženja književnika.

Ivan je bio živa vatra i pobuna protivu učmalosti i osrednjosti i to nije ni krio ni pred nama koji smo se njim u tom periodu družili a ni pred drugima.On je među prvima krenuo multimedijalne promocije knjige i favorizovanje svojih autora.Nije se libio velikih i moćnih izdavača i uvek je bio spreman da im stane na crtu.Sećam se kad mi je iztašao roman Evo čoveka Ivan je sa oduševljenjem promovisao tu knjigu i na savin dan ju je i nagradio sa nagradom Najbolje iz Banata.Na promocijama je rado čitao odlomke iz tog romana i knjiga je doživela veliki uspeh kako u banatu tako i šire.Svi koji su je čitali pričali su o novozenitistima.Ivan je uspeh te knjige doživljavao iskreno i kao svoj izdavački uspeh. 

Ivan je bio pravi lider  koji nije voleo da smoupravlja, plahovit kakvim ga je bog dao bio je autokrata što često nije odgovaralo mnogima od nas.Tako da je nakon mnogo promocija i zajedničkih nastupa energija onog prvog kruga ljudi iz banatskog udruženja književnika polako počela da se osipa.Ne želeći  da ulazim u konflikte povukao sam se iz udruženja i krenuo zajedno sa mojom porodicom svoju izdavačku delatnost. Ivan se malo na mene ljutio premda nije imao razloga jer mu ja nikada nisam bio ni neprijatelj niti sam bilo kojom rečju narušavao njegov ugled.Ali postoje trenuci kad saradnja sa određenim ljudima ima onu energiju radosti stvaralačke i i kreativne prisnosti koja uzdiže odnose ljudi i jača njihove veze, ali kad se ta energija potroši onda naravno svako treba da ide svojim pute,.Ivan to nije mogao da razume ili nije hteo to je samo on mogao znati.

Iako smo se razišli, zapravo ja sam se kao podprecednik banatskog udruženja književnika povukao i sklonio iz te naše u početku zajedničke priče. Ivan je ostao njen neprikosnoveni barjaktar i lidejni  promoter zajedno sa Daliborom Bubnjevićem Dejanom  Molnarem i Milanom Paroškim.Meni to nije smetalo i ja sam se sa banatskim kulturnim centrom uputio na svoju stranu i kad je u pitanju moje pisanje i kad je u pitanju izdavačka delatnost. 

   Ivan je umro iznenada, neočekivano, kao ukraden je.Ne lamentiram. jer pokojnik to nije voleo. Hoću da verujem da ga je Gospod povukao u svoju blizinu sa zadatkom da i tamo negde u naselju rajskom  pokrene neku od književnih akcija.