Susret 13 august

 Kad smo se sreli tog jutra u augustu, a tridest i pet godina od našeg rastanka otvorilo mi se sedmo nebo vanuma i shvatio sam iluziju u kojoj sam verujući u ljubav godinama živeo. Nema sumnje da smo se voleli onako raspusno mladalački.Ne mogu meriti ko je koga više.Voleli smo izgleda naše odraze u očima onog drugog. Ja sam u tebi video muzu i video sam pesnika, sebe kako sav gorim u vatri stvaranja. Ti si u meni videla sebe, opštinsku činovnicu sa mesečnom platom i kreditnom karticom i stanom sa novim modernim nameštajem u gradu.. Bili smo u zabludi.Svako je gledao i tokom života ostvario ono što je želeo.Ja sam posvećen literaturi i knjigama tutnjao svetovima kao uragan, ti si se udala za  poštara i fudbalera i rodila  dete.Ničim niste odudarali od proseka obične gradske porodice iz vašeg kvarta.Video sam tugu i nezadovoljstvo u tvojim očima, ali o tome nisi govorila. A ja sam se posle jednog pesničkog uzleta spremao za novi. Nije se to život poigrao sa nama, naprotiv svako od nas je dobio ono što je želeo.