Renomirani pjesnik i prozaik RADOVAN VLAHOVIĆ (1958.)
ima onu rijetku sposobnost, koja autorima njegova ranga često nedostaje: on
umije „okrenuti list“, iskoračiti, iznenaditi, latiti se neke teme ili posla,
koji su samo njemu bitni, ne mareći pri tom kako će se to odraziti na recepciju
djela ili eventualno na kritičarsku nevoljnost. Bitno mu je da tekst izrasta
iznutra, da odrazi njegova stanja i raspoloženja, promišljanja intelektualca s
ruba netom protekla stoljeća, a na pragu novoga, gdje su životi obilježeni
tragizmom, neizvjesnošću i tamnim sjenama apokaliptičnihslutnji i objava. Tu on
treperi, na nekom „neutralnom tlu“, gdje želi prikupiti miris zavičajne zemlje,
energiju jezik, pobjednički pjev ljubavi, osjećaj doticaja sa primarnim snagama
bića, i nadasve, nastojeći sačuvati smislenost postojanja u okolnostima i
događajima kad „pustoš raste poput ukisloga tijesta“, što bi rekao Brodski.
Ove uvodne napomene neće iznenaditi nikoga, tko
poznaje Vlahovićevu biografiju. Rijetko se sreće takva dinamika, svestranost i
kreativna radoznalost. On je autor 50-tak naslova poezije i proze različitih
žanrova, osnivač kulturnih institucija, pokretač kolonija, urednik časopisa i
izdanja, filmski stvaratelj, muzealac, prvi čovjek nevjerojatnih kulturnih
projekata, kao što je PESNIČKA REPUBLIKA ili BANATSKI KULTURNI CENTAR u Novom
Miloševu, što i jest njegova referentna adresa. Dakle, ne stoluje u „kuli
bjelokosnoj“ ne uzgaja svoj pjesnički lovor u šišanom francuskom vrtu, već je
duboko uronjen u stvaranje žive kulturne scene, s tolerancijom na sve stilove,
pravce i duhovna usmjerenja. U tom smislu, valjalo bi podsjetiti na Ujevićevu
misao, kako kultura ne dolazi sama od sebe i prekonoć, niti u poklonima i
donacijama raznih „doprinositelja“, već je ona plod strpljiva rada, dugog
kapanja nad odabranim subjektom, odricanja od vlasite komocije, pregalaštva,
visoke koncentracije i točno odabranih ciljeva, koje si pojedinac postavlja.
Ljudi poput Radovana Vlahovića svoj su status
mukotrpno zaslužili, te njihova djela zaslužuju pozornost ne samo kao
intimni isječci „povijesti duše“, već i kao živa svjedočanstva nastojanja da se
„pretekne smrt“ i dade dostojanstvo snovima odsanjanim „na jastuku haosa“ kako
glasi naslov Vlahovićeve pjesme iz rukopisa koji opserviramo.
NOĆNI RAZGOVORI
Rukopis o kome je riječ nazvan je NOĆNI RAZGOVORI SA
SESTROM i premda će ga autor podnasloviti kao „Mali viteški roman“, riječ je o
mozaičkim isječcima poetskog, lirskog karaktera, u čijem središtu stoji fenomen
Ženstva. Pišemo velikim slovom, budući da je doista simbolika uzdignuta iznad
pojedinačnog, konkretnog i efemernog, te zadire u arhetipsko područje i
mistični sloj.Ženstvo se arhetipski očitovalo primarno kao simbol Velike majke,
a koje su pak bile božice plodnosti: Geja, Rea, Hera, Demetra, Isis, Ištar,
Astarta, Kali. Majka je sveopća životna snaga i izvor života, zaštitnica,
njegovateljica, braniteljica svoga roda. Uz bok njoj, stoji Sestra, u lepezi
sudioničkog, blizanačkog dvojstva, dok u duhovnoj sferi, ona predstavlja Animu,polaritet
bića koji s Animusom / duhom čini savršenu cjelinu. Oba polariteta surađuju u
našoj psihološkoj strukturi, na način da duh potiče djelovanje, osvajanje,
ekspanziju, dok je anima nježna, kontemplativna i sanjarska, sklona minucioznim
premetanjima po uspomenama, bivšem životu, ljubavnim usponima i potonućima. Bez
obzira na spolna i rodna obilježja, anima se može „rasprostraniti“ u svakom
tijelu, pa su joj pjesnici obično prvi izbor. I ona njima, dakako, i dobro je
da je tako : viteški naklon sestrinskoj strani naš pjesnik izvodi pomno,
služeći se brojnim referencama iz književne(poetske) baštine, te provodeći
dosljedno princip dvojstva kao nebesku stvaralačku volju: „Rod smo vekovima i
pre mog rođenja. / Bliski, srasli jedno za drugo, obeleženi promislom božijim
kao ptice što letom vesele napaćene ljude.“
U tim isječcima pratimo cijelu lepezu lica i emanacija
koja ženski duh zauzima. Ona može biti djevojčica koja preskače lastiš,
otkrivajući svjetove, pri čemu je pjesnik ohrabruje porukom: „Postoji bezbroj
vasiona. Svaki čovek je vasiona. Ako plačeš u ovoj, u drugoj si nasmejana.
Jesen je lepa, kažeš, uvek je negde lepa“. Također, može biti ljubavnica u
raskoši svoje otkrivene tjelesnosti: „ Neka to bude tvoja prva jutarnja šetnja
kroz oblake nabrekle i jedre. (....) Da zavijoriš kosom i haljinom kao
zastavom, da zaljuljuškaš bokovima, zemlja da se zatrese“.Svakako može biti
Muza i inspiracija pjesnicima tamnoga
uma i bolne duše, poput Trakla, koji je taj lik ozakonio u svojim sommnabulnim
priviđenjima u sjeni skore smrti, te mu jednom vremenskom protegom i solidarnom
gestom naš pjesnik vraća dug, već u naslovnoj pjesmi, sjetno govoreći:
„Oplakuješ sudnimu Georga Trakla. Osipaš se od ljubavi prema ljudima. (...) Vesele
pesme nisu tropari za genije i samoubice. Oni su razbibriga za braću i sestre.“
Sestra je ta, s kojom autor dijeli literarne i
estetske preferencije. Osim Trakla, tu je neizbježni Rimbaud, asocijacije na
njegov „roza vagon s plavim jastucima“, pa autor u njegovom pregnantnom,
erotiziranom stilu i izrazu nazire „ljubavnu patnju srca, raspeće uma,
apokalipsu čula“. Vjeruje da bi mnogo užarenih riječi i senzacija s njom nmogao
podijeliti, no ipak, suspregnut je u poziciji pjesnika i barda, bući da je
„pravljenje stihova „ bitno samotnički posao, te joj se u tekstu U ŽBUNJU
STILISTIKE pomalo ispovijeda i ispričava: „ Pratim te pogledom, skriven u
žbunju stilistike i simbola, neprepoznatljiv, obrastao u metafore čednosti, sam
i nem, pred doživljajem lepote što drobi mozak“.No, znano je koliko duša
pjesnička ovisi o odjeku, o sličnosti, kompatibilnosti, kongruentnosti dvaju
bića i njihova uma i kako je
iscrpljujuća potraga za nekim tko razumije bez prijevoda i prijevoja, bez
zaobilaznih docrtaja, bravurozne mehanike objašnjavanja i didaskalija na
izrečenu i izvedenu riječ. Stoga pjesnik poručuje u SVEČANOJ KOŠULJI: „ Shvatam
da je praznik još uvek kad sretneš drago biće. I nostalgičansam, iracionalan,
krcat slikama koje se ištu kroz jezik i kroz mene“.
Nakon poštovanja forme, etikecije i društvenih konvencija, dogodi se ipak jedna
čulna eksplozija, tropizam, nagnuće koje je nemoguće maskirati i sakriti.
Usporedno s tim ide i strah, da nju, jednu i jedinstvenu ne dohvati kužni
i prizemni palanački duh, kojega se
pjesnik užasava. Trenutak je za otvoreno priznanje i ozbiljnu opomenu: OČARANOST
TOBOM JE MOJ SPAS: „Oprosti mu (duhu palanke, op. a. ) na ružnoći misli,
sestro. U sebe se ponovo zagledaj. Lepa si i neponovljiva kao sanjana
svečanost. Dok te sa divljenjem gledam, zaboravljam strahote, tiraniju i
opakost palanačkog duha što je prostakluk proglasio za kulturu, pohlepu za
način življenja. Očaeanost tobom je moj spas, tiho i svakodnevno umiranje,
odlaženje na sastanak s tobom u večnost“.
Bit će još takvih nježnih i
tajanstvenih priznanja, gotovo šifrirano zaljubljeničkih, kao u pjesmi O TEBI:
„Osećam energiju,toplinu, čulnost, koja mi se nudi, kao emocija obojena
duhovnošću i vapajem za blizinom“. Onirizam umjesto realizma, dohvatanje preko
granica mogućega.¸Mistična žena, iz skaski, bajki i čaranja, pojavljuje se na
magijskom ekranu : VIDAŠ CRNIM MLEKOM: „Mlada si, lepa i okrutna sestro. U noći
punog Meseca vidaš crnim mlekom što nalik je pokliču života iz smrti i pesama
od hlorofila usijanih rana“. Pa onda, kao u panoptikumu, slijedi ovdašnja,
novovjeka, sva od krvi i mesa i čežnjivih slutnji. Cijela je povijest ljubavi
zapravo povijest sretnih momenata, od pronalaženja do gubitka. U snu se sve
začinje: „Bože, kako si me u snu ispunila sobom“ i sve nestaje, pa dolazi sjetan oproštaj: U SNU , SESTRO: „ Čitavu noć
osećao sam tvoje prisustvo. Tu , kroz polumrak sobe te tražim. (...)Budim se, nema te nigde, samo
u sećanju“. Po mom osobnom odabiru, ovo su pjesme za dugo pamćenje i ponovljeno
čitanje, gdje se Vlahovićeva lucidnost i jezična okretnost najsretnije spajaju.
Evo i najdraže među njima, koja glasi: U TEBI, SESTRO „U tebi na hiljade
pupoljaka bagremovih cvetova nalazim. Pevaju dok gledam kako hrabro koračaš
ovim našim panonskim prašnjavim putevima“.
Ljepota koja je ostvariva na svakom
mjestu, u svakom prostoru. Cvijet koji se kupa u jasnoj svjetlosti i u prašini
podjednako, život koji vrije, teče, prelijeva se, i pjesma uhvaćena u sretnom
trenutku, na vrhuncu životnih potencijala, vrhuncu govora, u trenutku kad se
snovi ostvaruju. Čak i u svijetu razbijenih iluzija, u palanačkom metežu,
neukusu, gorkoj prizemnosti, moguće je izdržati, kad se pjesnik hrani, brani i
hrabri svojim mantrama, i kad može izgovoriti najljepšu istinu dvojevanja u
nekoliko riječi: „Tu si. Govoriš i kad ćutiš i voliš me“. Gledajući kroz prozor
u neki kišni krajolik, demonstrira nam najveću moć literature: stvaranje
paralelnih svjetova i paralelne stvarnosti, koja na kraju postaje ašram,
utočište, divno sklonište, kamo će pozvati svoje literarne idole: Dostojevskog,
Pounda, Eliota, te ponovo razviti velike ideje 20. Stoljeća, makar u
natuknicama, u bljeskovitim prisjećanjima: o Pustoj zemlji, o Svečovjeku, o
Ezrinom bratstvu svih ljudi i svih bića na planetu , te radosnoj pomami
slobodnoga lutanja, bez negvi i bez okova, bez civilizacijskih prisila, a čemu
se i naš pjesnik priklanja, govoreći svoju TUGOVANKU NAD SMISLOM: „ Ponekad noću
shvatim da ljubavlju mi ljubav otkrivaš. Zadovoljan krećem u šetnju žitnim
poljima. Približavam se nebesima koračajući lagano kao veseli pustinjak.“
Što reći u zaključku? Odličan
rukopis, osebujna poetika. U svojoj
slavnoj pjesmi Rilke govori kako živi „u krugovima što se šire“, a Radovan
Vlahović daje također svoj okretni versus
pa zaključuje(mo) fragmentom o KRUGU U KONCENTRIČNIM KRUGOVIMA, koji glasi:
„ Teško mi ide. Umoran sam od budućnosti, sestro. Proživeo sam sve njene dane.
Ćutim, slikam krug u koncentričnim krugovima. (....). Tvoj sa, sestro, zauvek
tvoj“. Očekujemo knjigu!
