O dnevniku iz mladosti

 



U mom mladićkom dnevniku od pre oko četrdeset godina, dok sam još bio student nalazim misli i ideje koima sam se bavio a koje sam zaboravio. Nalazim tačno po rečenicama književne i filozofske uticaje pod kojima sam bio u tom periodu. Bio sam u borbi sa samim sobom i sa željom da se posvetim nauci i umetnosti do kraja a život se prosto nagonski nametao i nisam mu mogao odoleti. Želeo sam da krugove prijatelja suzim u skladu sa ničeanskom idejom o samotniku, a sve sam ih više širio. Ideali folozofski, pod čijim sam uticajima bio, nisu bili ostvarivi u praksi. Obični život se otimao i rušio je sve moje imperative koje sam kao ideale sebi postavljao i bacao me je u zagljaj raspusnom mladalačkom životu čiju sam hedonističku i promiskuitetnu stranu negirao kao vrednost, a ipak sam u njemu svim svojim bićem učestvovao. Tu sam doživeo prvi sudar života i literature. Nije mi bilo nimalo prijatno da otkrijem sve protivurečnosti sa životom jednog može se reći filozofskog sistema kakav je bio Ničeov. To me je provelo kroz vreme katarzične i bolne sučeljenosti sa realitetom, te mi i nije preostajalo ništa drugo do da prigrlim život u svoj punini njegovog sjaja i njegove bede. Da otpočnem jedan dugi rat čiji je ishod i dalje neizvestan. Rat koji traje i koji iznurava i goni me da kako bih se izborio za vlastiti književni i umetnički identitet zamenim egzistencijalistička filozofska načela u mome vrednosnom sistemu, sa mojim ličnim, koja sam osećao u dubini bića i činilo mi se da venama zajedno sa krvlju mi protiču. Ničeansku volju za moć sam zamenuo sa mojom ŽUDNJOM ZA RADOŠĆU BESKONAČNOG. Isprva nisam bio siguran u tu svoju kako bih rekao moto viziju. Nisam je nigde pročitao da bi me to potvrdilo. Ali negde duboko u sebi u svom iracionalnom biću sam osećao da me ta žudnja pokreće i da mi daje i volju za življenje da mi daje snagu i da mi pomaže da prenebregnem teške mučne životne trenutke. Shvatio sam da me ona pokreće i da me čini hrabrijim, snažnijim i otvorenijim u misaonom smislu i da je ta ista žudnja jedna enegija koju osećam i koja ispunjava moje biće. Tu je logika na drugom mestu zajedno sa matematikom, zajedno sa svim špekulacijama dijalektičkog uma koji nas stalno vodi nekim utabanim akademsko-naučnim stazama i putevima kojima svi idu i koji se razlikuju samo po količini informacija koje smo na tome putu zajedno sa znanjima iz raznih oblasti sakupili. Video sam da to nikuda ne vodi. Video sam da nikada i nikuda na taj način ne stižemo. I da jednostavno i nemam drugog načina do da se toga oslobodim i krenem u potragu putem pisanja, stvaranja i razmišljanja za opravdanjem pred sobom a i pred istorijom duhovnosti za moj životni moto koji sam nazvao Novim Zenitom. Žudnju za radošću beskonačnog sam shvatio kao žudnju za Novim Zenitom. Moja potraga za samom esencijom postojanja i potvrđivanja je u mladosti kad sam otkrio da je to moj put i da je to moje suštastvo odjednom dobila vrednost i neku unutrašnju potvrdu ali u počeku samo za mene. Ćutao sam o tome godinama i strpljivo beležio iskustva i pretvarao ih u rukopise od kojih su se neki pretvorili u romane. Oni nisu bili zamišljeni kao knjige koje koje će služiti samo za čitanje zabavu i umetničko uživanje već kao put kojim se oslobođenjem iracionalnih i podsvesnih slika voljnom kretnjom i kreacijom umetničke konstrukcije stvaraju umetnička dela i gde se otvara put pojedincu, put kao lek i terapija za izlaženje i iz polja destrukcije i mraka u polje pozitivne energije i svetlosti.

Što su tesnaci egzistencijalni bivali teži sve sam više vapio i tražio kako u životnoj tako i u umetničkoj praksi da se oslobodim svih iracionalnih slika koje su mi robile biće i i koje su mi činile egzistenciju nepodnošljivom.

I sad kad sa ove vremenske distance kroz tekstove u mojim ranim dnevničkim belešama čitam ono što je zabeleženo mogu slobodno reći: „Živelo se, mislilo se, pisalo se, a verujem i u vremenima budućim.“