Nakon razmišljanja o izoliranoj svijesti Raskoljnika, osjetih da i moja svijest počinje da se izolira, da je opsijeda Raskoljnikova misao o iskušenju, savjesti i kazni. Uplaših se same sebe, pa, po principu asocijativnog pomijeranja predstava u referalnom sistemu, vratih se Raskoljniku.Da, Raskoljniku. Drag mi je taj tip, a istovremeno ga se plašim. Drag mi je zbog njegove iluzorne uzvišene ideje i želje da pomogne poniženim i uvrijeđenim, a plašim ga se, plašim zbog raslojene njegove svijesti, zbog njegove nemogućnosti da negativnu izoliranu i dominantnu ideju prebaci u sloj represije, te da se idejno integriše u jedno, jedinstvo, u sociološki, psihološki, kulturni, tradicijski, filozofski kontekst i sl. Kad bih ga još jednom susrela, rekla bih mu da se okani sukoba sa onim što je društveno pravilo i općeprihvaćeno. Ali, ne može to on, ne može to Raskoljnik, jer to mu Dostojevski nikad ne bi ni oprostio. Skandalozno, nek bude i skandalozno, samo da dominantna i izolovana ideja pobijedi, pa makar bila sasvim iluzorna i tragična. Koliko god se izolirana ideja više manifestira, to se i patos povećava, a patos je u Dostojevskog zločin.To je duboka manifestacija izolirane, dezintegrisane misli, ideje, koja rezultira dubokim, pateničkim , etičko religioznim problemom i sukobom ličnosti sa sobom. Tako se realizam devetnaestog vijeka polagano uvlači u obrise moderne i polifonične svijesti modernog čovjeka, junaka,romanesnog, narativnog, pripovjedačkog, lirskog i sl. Tako Raskoljnik, student prava i borac za prava i protivnik nepravde, postade junak raslojene svijesti, kroz koju istovremeno orkestrira Bahtinova polifonija zločinca i krivca, ubice i čovjekoljubca, pravednog i nepravednog, viši cilj i patos. Opsjednut je idejom, koja u njemu postaje ideja moći, te određuje i njegov život.Ona živi samostalno, poput otisnute barke na pučinu, u svijesti Raskoljnika, kad na našu žalost osjetimo da ne živi on, već samo njegova opsesivna ideja, misao. Kako li i koliko te protivrječnosti cijepaju Raskoljnikovo biće u dilemi i iščekivanju kazne, nakon priznanja ubistva Aljone Ivanove, zločeste lihvarice.Sibirska kazna i san u sakralnoj metamorfozi, donosi unutrašnje poravnjanje i izravnjanje. Izolirana ideja je u psihološkom mehanizmu represije. Dostojevski nam u „Zločinu i kazni“ nije dao, predočio Raskoljnikov životopis, već život ideje izolirane ideje, misli u njemu koja razara sve integrisane niti ljudskog bića.To je najava psihologizma u književnosti,te romana svijesti, psihološkog romana, modernog i postmodernog književnog izraza, poststrukturalnih rezova, cijepanja i komešanja svega sa svim. Izolirane ideje, misli tzv. patosa, zločina, ubistva, samoubistva danas, i mimo fiktivnog, umjetničkog svijeta, kruže analognim svijetom, s novim Raskoljnicima dvadeset i prvog stoljeća, s novim Filoktetima i njihovim zatrovanim mačevima, koji razaraju, raslojavaju, ubijaju, uništavaju... svijet. Jašiš Fikreta, Srebrenik, 3.08.2023.g.
