Kako i koliko ljudska misao umije da osnaži, a umije da nas vodi njena metamorfoza ka nama, ka sebi i shvatanju da na ovom svijetu uistinu i nismo usamljeni Robinzoni i Robinzonke, već sjedinjena bića Jednog, jedinog integrisanom duha, koji poznaje nas u nama, više nego li ga mi u sebi. Kad zakuca ili klikne poruka Odozgo, tu smo, svi jedno u toj spoznaji o nestanku, ne nestanku već preseljenju u oblik kojeg ne poznajemo, a ono što ne poznajemo postaje naša tiha tajna, tragalački inspirativna.Smrt. Smrt nije zlo ako vjerujemo u preobražaj i ljepotu uzvišene ljubavi i milosti koja nas čeka. Svjesni smo da na ovom svjjetu postoji neko, koga poznajemo il' ne poznajemo dovoljno, a l' ipak, neko čije se srce cijepa, samo zbog naše pomisli na odlazak na put vječni. Pomisao o vječnom odlasku često se preobražava u doziv, "hajde već jednom dođi, jer tragalački duh me ne napušta, i pomisao da čovjek mora proći kroz sva iskustva i kroz najgušći filter patnje, da bi se našao, tamo negdje, u nekom Aligijerovom krugu", govori a olovka u ruci odmahuje, snaži se i zgušnjava misao, čineći je jezgrovitom, i mogućim branikom od naleta razarajućih misli. I zapisa: " Ljubavi, ljubavi, najljepše doba godine, ljubavi, ljubavi, samo još jednom rodij me!"
