Za frankfurtske vesti

 1. Sajam knjiga u Frankfurtu je jedna od najznačajnih kulturnih manifestacija u Evropi. Kad je BKC na ovom sajmu prvi put predstavio svoju izdavačku delatnost, i kakva su Vaša iskustva? 

Banatski kulturni centar se na Sajmu knjiga u Frankfurtu pojavio 2011. godine, prvi put, na štandu Ministarstva kulture sa prevodom Johana Lavundija na nemački jezik celokupnog pesničkog dela Branka Miljkovića. Kako nismo imali sredstava da finansiramo štampanje knjige, objavili smo najpre elektronsku knjigu na CD-u. Mi smo do tada bili nepoznati kao izdavači, a i naš prevodilac je sa tim prevodom srpskog pesnika na nemački jezik debitovao. Nepoverenje je bilo veliko, tim pre što niko do tada nije preveo celokupnog Miljkovića na nemački jezik. Ondašnji ministar kulture Predrag Marković je preko službi ministarstva proverio prevod i nakon toga nas je podržao i obezbedio nam sredstva za troškove štampe. Sledeće 2012. godine smo se pojavili na Sajmu knjiga u Lajpcigu a potom i u Frankfutru sa štampanim izdanjem, ne samo Miljkovića, već sa osam naslova prevoda srpskih pisaca na nemački jezik koje je uradilo pored  Johan Lavundija još nekoliko prevodilaca. Od tada, gotovo svake godine, neka od naših novih prevedenih izdanja bila su izlagana na štandu Ministarstva kulture Republike Srbije na sajmovima knjiga u Frankfurtu i Lajpcigu. Tu sam bio u prilici da se upoznam kako sa piscima iz naše dijaspore sa kojima sam na različite načine pre mog prvog odlaska na sajam u Frankfurt već sarađivao, a isto tako i da se upoznam sa izdavačima iz regiona i iz nekih evropskih zemalja.

 

Takođe, šta možete reći o međunarodnoj prezentaciji Vaše izdavačke kuće.

Banatski kulturni centar je kroz sve ove godine imao promocije svojih autora u preko dvadesetak država iz regiona, evrope i sveta. Često mi nismo bili u prilici da se lično pojavimo na prezentacijama, ali naše knjige i autori su bili prisutni na veliku radost i ponos kako nama kao izdavačima tako i našem rodu.

 

2. Recite nam nešto više o načinu finansiranja BKC-a.

BKC je privatna institucija kulture koja je u poslednjih trideset i osam godina, koliko je proteklo vremena od osnivanja Pozorišta u prirodi u Krušedol selu, pa do današnjih dana, najvećim delom svoga rada bila oslonjena na moja lična i porodična sredstva i infrastrukturu. Za razliku od javnih ustanova kulture kojima država obezbeđuje budžetska sredstva, mi moramo sami da obezbedimo sredstva kako vršenjem usluga izdavaštva, tako prodajom knjiga i apliciranjem kod opštine, gradova, pokrajine, republike ili pak nekih kompanija. Mi u BKC-u nismo u mogućnosti da planiramo na kraju godine bužet jer je veoma teško predvideti koliko ćemo obezbediti sredstava, dok javna preduzeća imaju obezbeđena sredstava za plate i svoju siguricu i kod njih je jedno vreme važilo ono narodno pravilo "Radio, ne radio, svira ti radio".


3. Vaši planovi...
Pisanje i objavljivanje napisanih knjiga je moj poziv književnika, a izdavaštvo je za mene jedna vrsta posla i misije koju zajedno sa porodicom i saradnicima već godinama radim sa verom da će u vremenima budućim naše objavljene knjige generacijama koje dolaze biti od velike duhovne koristi.