U meni primetio sam već godinama živi mnoštvo ljudskih likova.Kontrolišem ih vodeći računa da svakom od njih dam malo vremena i prostora da se iskaže.Pa čak i onima koji mi se baš i ne sviđaju. Jer nema mi druge ako im ne dam malo prostora u mome životu oni se otmu pa iskoče u trenucima kad im se najmanje nadam. Osramote me i onako nespremnog i uhvaćenog u zamku nateraju me da se postidim toga da ih imam u sebi.Zato sam odlučio da im dajem prostora i vremena da u realnom životu pokažu ono što znaju i što su u životu sa ljudima naučili.Ti moji likovi su različiti i po snazi svoga uma i po veličini a i po snazi emocije koja ih prati i kojom su nadahnuti.Česti u njihovim međusobnim odnosima primetio sam postoje animoziteti i netrpeljivost.Skloni su da iskazuju mržnju i bes jedni na druge. Kad sam sam sa njima to mi i nije strašno. Pustim ih da se svađaju pa koji koga nadgovori. Ali kad se to desi pred drugima onda mi je teško da ih obuzdam. I onda kao podnapit čovek kad primeti da će ga piće savaldati u kafani i da će pasti pod sto u želji da se to ipak ne desi on se tada izvine i krene kući. Tako se i ja u takvim satima sklanjam u samoću dok se oni ne isvađaju.Ili pak jednostavno otvorim čisti list papira i pustim ih da polemišu na njemu kao na poligonu za vežbu vojnu i to dok se ne zamore dok ne posustaju i prosto popadaju od umora na svoje ležajeve i prosto navuku baldahine i zaspe snom pravednika. A ja onda nastavljam život, onaj obični jednostavni i svakodnevni.Smiren ravnodušan i trpeljiv prema svemu.