Često srećem ljude koji kritikuju moju sklonost da svakodnevno pišem i da isto objavljujem na mom blogu i na fejsu i najčešća zamerka im je kako je to neka vrsta hiperprodukcije, koja u književnom smislu ne vredi puno i da je daleko bolje kad se budući tekstovi više i dublje proživljavaju i da se na njima više radi u smislu da se kontrolišu i da se ne objavljuje sve i svašta što piscu padne na pamet. A onda su mi se pojavili oni koji su zagovornici teorije da oni koji imaju ozbiljne planove u književnosti često imaju po jednog ili dva čitača svojih tekstova kako bi sa više pari očiju videli eventualne greške i pre objavljivanja ih što pre otklonili. Ti isti mi spočitavaju da ne kontrolišem dovoljno svoje tekstove i da oni nekada izađu u književnom smislu nedovoljno rafinirani i pročišćeni i da ja svakako moram imati one koji će pre objavljivanja čitati moje tekstove i ukazivati mi na slabosti.